Povratak iz Kine

Trend je dobio naziv ‘reshoring’ (obrnuto od ‘offshoring’). Postoji i ‘light’ varijanta, ‘nearshoring’ – vraćanje proizvodnje u neposrednu blizinu matične zemlje.

Rasprava o mogućem vraćanju proizvodnje na Zapad aktualna je već nekoliko godina, ali čini se da u posljednje vrijeme trend i zakonitosti tržišne ekonomije uzimaju maha, u čemu se javlja prilika i za nekoć industrijaliziranu pa opustošenu Hrvatsku. Iako postoje sve jače naznake povratka ekonomije koja proizvodi nešto drugo osim duga, stručnjaci kod kuće i vani vrlo su oprezni u ocjenama i ne smatraju da ćemo uskoro opet imati obzor od dijavnika i smoga. Da se nešto u tom smjeru događa, više nije upitno, ali pozitivan trend, gotovo konsenzusom, ograničen je na pojedine djelatnosti za koje su se okolnosti promijenile dovoljno da bi proizvodnju vratile u Europu. Ipak, pomaci obećavaju. U nedavnom razgovoru za Lider direktor i vlasnik Mirnovce pirotehnike Franjo Koletić rekao je kako proizvodnju iz Kine seli u Srbiju, gdje otvara novi, napredan pogon s partnerima iz drugih zemalja.

Kinezi više ne rade za šaku riže, sad imaju plaće malo manje od hrvatskoga prosjeka, od 400 do 500 dolara, a u Srbiji radnik stoji između 200 i 300 dolara. Općenito je Kina poskupjela, roba je prije bila više nego upola jeftinija nego danas, a prijevoz opasne robe skočio je od tri do četiri puta – objasnio je Koletić razloge premještanja u Europu koji su primjenjivi na velik broj ‘povratničkih’ slučajeva u Europi i Americi.

Logika kapitalizma neumoljiva je čak i u visokoreguliranim ekonomijama poput kineske; rast cijene radne snage neizbježan je i zbog njega proizvodnja u Kini polako postaje neisplativa. Međutim, to nije jedini faktor, pogotovo s obzirom na to da još ima jeftinijih zemalja poput Vijetnama ili Bangladeša. Drugi je važan faktor kvaliteta. Primjer za to opet se može naći u Liderovu nedavnom razgovoru.

Hrvatske tvrtke s kojima poslujemo brze su i fleksibilne i imaju visokokvalitetan materijal. Riječ je o hrastovu drvu od kojega se ti proizvodi izrađuju. Tražimo dugoročnu suradnju, nećemo promijeniti partnera zato što je netko drugi ponudio nižu cijenu – rekao je Michael Otto, predsjednik Nadzornog odbora i vlasnik Otto grupe koja od 2013. surađuje s nekoliko proizvođača u Hrvatskoj. U kasnijem odgovoru iz tvrtke bili su još konkretniji rekavši da su Europoljani konkurentniji od Dalekog istoka zbog veće fleksibilnosti dobavljača, kraćih rokova isporuke i stalne kvalitete. Kao drugi važan razlog u Otto grupi navode nisku razinu radničkih prava u tom dijelu svijeta, ali ističu i još jednu hrvatsku prednost – certifikat FSC, koji imaju svi dobavljači, a preduvjet je za suradnju s Otto grupom.

Da Hrvatska usprkos uvriježenome mišljenju (sve više) ima svoga konja za utrku, pokazuje i primjer njemačkog proizvođača specijaliziranih čizama Haixa koji svoje proizvode plasira u cijelom svijetu, a proizvodi u Njemačkoj i Hrvatskoj. Tvrtka proizvodi u Maloj Subotici još od 2010. i, iako je imala kratak izlet na Daleki istok, sada se u potpunosti oslanja na europsko znanje i vještinu. Čizme Black Eagle Safety od 2014. proizvode se isključivo u Hrvatskoj, što će se nastaviti s Black Eagle Adventure 2.0 koje će se izrađivati u Njemačkoj i Hrvatskoj.

I domaći brend Vivax odlučio je prije tri godine pokrenuti proizvodnju LED televizora kod kuće iz nekoliko razloga, a prošle ju je godine i proširio. Proizvodnja u Hrvatskoj logičan je slijed razvoja brenda Vivax, i to zbog nekoliko razloga. Prvi je svakako izvoz na tržište EU, koje zahtijeva europsku proizvodnju. Ipak, nama je najvažniji razlog kontrola kvalitete. Domaći proizvodi, oni koje proizvodimo u Hrvatskoj, prolaze najstrože kontrole kvalitete prema svim europskim standardima, pa u proizvodnom procesu možemo pratiti svaki dio sve do krajnjeg proizvoda. Zato smo ušli u investiciju vrijednu 4,48 milijuna kuna, želimo stvarati dostupne, pouzdane i privlačne proizvode cjenovno prihvatljive svima. To smo mogli postići jedino pokretanjem proizvodnje u Hrvatskoj – kaže Vladimir Brkljača, voditelj Odjela Vivax M SAN grupe.

Zlatko Bazianec, partner u Deloitteu, navodi nekoliko razloga tog trenda, s time da ostaje vrlo oprezan u ocjeni njegove rasprostranjenosti. Na takvo se stajalište može naići i u stranim analizama premještanja proizvodnje natrag na Zapad.

Trend je prisutan, ali ipak je više strateški i politički, a manje gospodarski. Najviše proizvoda još je mnogo jeftinije u proizvodnji izvan EU; i kvaliteta ne-EU proizvodnje stalno se povećava. Tako gospodarski element ne-EU proizvodnje i omjer cijene i kvalitete pobjeđuje proizvodnju u EU u konačnoj formuli prodaje – kaže Bazianec. Bez obzira na tu ocjenu, vidi određene segmente gospodarstva koji otvaraju neke prilike i za Hrvatsku u kontekstu tih ograničenih pomaka prema Starom kontinentu.

Prvi se, primjerice, podudara s onime što su rekli u Otto grupi, a odnosi se na brzinu isporuke koja čini zemlje niskih troškova (LCC, low cost countries) neučinkovitim rješenjem. Industrije s visokim udjelom automatizacije drugi su čimbenik koji ide na ruku Europi, tako i Hrvatskoj, zato što roboti poništavaju učinak jeftine radne snage otvarajući prostor drugim prednostima europske proizvodnje. I strateški pristup na političkoj razini izravnim i neizravnim poticanjem proizvodnje kod kuće počeo je davati neke rezultate, premda, napominje Bazianec, uspjesi u tom smislu variraju od zemlje do zemlje.

Vraćanje proizvodnje jedan je od prioriteta u EU i Americi, ali pristupi su raznoliki i neujednačeni, dijelom i zato što ekonomska logika u nizu djelatnosti još uvijek nije dovoljno pomaknuta u korist Zapada. Razina educiranosti radne snage, tehnologija i posljedično, kvaliteta nikada nisu bili problem kada je riječ o izmještanju proizvodnje, ali u kombinaciji s drugim okolnostima u posljednjih nekoliko godina u nekim industrijama više dolaze do izražaja i postaju važna prednost u odnosu na Daleki istok. Treba dodati, doduše, da razina kvalitete raste i ondje, pa je pitanje koliko dugo će Zapad moći računati na načelnu prednost u tehnologiji i obrazovanju radne snage. Rast cijena rada u LCC zemljama poput Kine već je apsolvirana veličina, ali i jedan od najvažnijih razloga za polaganje vraćanje kući. Na kraju, Bazianec spominje još jedan politički faktor, jačanje nacionalnog osjećaja i njegovo gospodarsko kanaliziranje kampanjama ‘Kupujmo hrvatsko’, ‘Kupujmo francusko’ ili ‘Kupujmo njemačko’.

Trend je još prije nekoliko godina vani dobio i ‘službeni’ naziv, ‘reshoring’ (obnuto od ‘offshoring’), ali postoji i ‘light’ varijanta, ‘nearshoring’, odnosno vraćanje proizvodnje u neposrednu blizinu matične zemlje. Upravo bi se tako moglo okvalificirati odluku hrvatske kompanije Mirnovec pirotehnika da proizvodnju preseli iz Kine u Srbiju, a u Americi taj se fenomen obično vidi u vraćanju proizvodnje u susjedni Meksiko. Iako i Europa radi na udomljanju vlastite proizvodnje, dojam je da uspjeha ima znatno više Amerika, koja u posljednjih nekoliko godina u povratnike, ili barem djelomične povratnike, može ubrojiti Apple, General Electric, General Motors, Ford, Caterpillar, Microsoft i druge. Još 2013. prema jednoj studiji 54 posto direktora velikih kompanija (prodaja od najmanje milijardu dolara) izrazilo je namjeru vraćanja proizvodnje u SAD.

Glavni uzroci bili su, i jesu, rast troškova rada u LC zemljama, inflacija i sve viši troškovi transporta. Svedeno na najjednostavnije objašnjenje, odnos cijene rada i cijene transporta iz udaljenih zemalja sve je neisplativiji za proizvođača, zbog čega je rastućem broju njih mudrije proizvoditi bliže svojim mušterijama. Kad se tomu dodaju aktivne politike poticanja proizvodnje kod kuće poreznim olakšicama, subvencijama ili drugim oblicima pomoći u uspostavljanju proizvodnje, vaga se za mnoge počne polako naginjati na drugu stranu.

Hrvatska svakako ima potencijal u tom pogledu, geografski je vrlo dobro pozicionirana i povezana s jednim od najvećih tržišta na svijetu, članica je Europske unije, ima kvalitetnu i obrazovanu radnu snagu, a još uvijek je među jeftinijim zemljama za proizvodnju uspoređeno s većinom drugih članica Uniji. Paradoxalno, njezino relativno siromaštvo u odnosu na širu okolinu ovdje je prednost, kao što je to bio slučaj s Kinom u svjetskim razmjerima. Konkurencija je u brojnim djelatnostima žestoka, Hrvatska se natječe s nizom drugih članica EU, ali i regijom, s time da regija u nekim slučajevima ima hendikep ne-članstva u EU. Šanse za neke nove tvorničke dimnjake svakako ima premda se još dosta treba napraviti u olakšavanju poslovanja.