PREDUVJETI ZA PRELAZAK HA KRUZNO GOSPODARSTVO

Europske direktnice o cirkularnoj ekonomiji zasad su u Hrvatskoj uglavnom na razini privlačnih marketinških poruka. No primjeri tvrtki poput Holcima, HEP-a, Tehnixa, Stražaplastike, Regeneracije, Agrokorovih farmi ili solinskog centra za reciklažu hotelskog sapuna pokazuju da to može postati i prava razvojna opcija koja otvara nova radna mjesta, podiže konkurentnost i donosi zaradu.

Holcim i HEP, odnosno TE Plomin, od 2001. primjenjuju princip kružnoga gospodarstva. Nusprodukti iz termoelektrane, lebdeći pepeo i gips, ne deponiraju se, već upotrebljavaju u tvornici cementa u procesu proizvodnje. Na taj način dosad spriječili odlaganje više od milijun tona tih materijala! S druge strane, TE Plomin u svojem procesu upotrebljava kameno brašno proizvedeno u Holcimovom kamenolomu kao sirovinu u procesu odsumporavanja. Kompanija Tehnix, vodeća ekoindustrija u Hrvatskoj i EU, sve proizvode i ambalažu te druge vrste sirovina, kao što su čelik, inoks, aluminij, drvo, karton i papir reciklira i direktno prodaje korisnicima za proizvodnju novih proizvoda iste sirovinske baze. Time štedi novac, energiju i održivo gospodari sirovinskim vrijednostima. I najvažnije, unutar tvrtke postiže ciljeve kružne ekonomije.

Rijetki primjeri Stražaplastika, tvornica za preradu i promet plastičnih masa, na godinu pre-rađuje četiri tisuće tona sirovina i ostvaruje ukupan prihod od 11,5 milijuna eura. Gotovo 90 posto proizvedenih proizvoda izvozi izvan Hrvatske, od čega više od 60 posto u države članice EU. Njezin trenutačni proizvodni program potpuno je podešen za recikliranje ili kružnu ekonomiju. Kao i Vetropack Straže, jednog od rijetkih proizvođača koji sve svoje gotove proizvode na kraju njihova životna vijeka može preuzeti, preraditi i ponovo iskoristiti. Dodajmo još njima zabočku Regeneraciju, Agrokorove farme, solinski centar za reciklažu hotelskog sapuna i imamo rijetke primjere tvrtki koje su krenule pretvarati otpad u resurs i vraćati ga u proizvodni proces te tako usvajati principe kružne ekonomije za koju većina, i to ne samo u Hrvatskoj, nikad nije ni čula.

Ideja koja stoji iza revolucionarnoga koncepta ekonomije 21. stoljeća, tj. koncepta kružnog (cirkularnog) gospodarstva, vrlo je jednostavna, ali i vrlo ambiciozna: s linearnog, neodrživog modela ‘uzmi-napravi-konzumiraj-baci’ u kojem proizvod dostiže kraj svoga životnog ciklusa, prijeći na kružni model ‘uzmi-napravi-popravi-obnavljaj-recikliraj-ponovo upotrijebi’ i tako produljiti životni vijek proizvoda, stvoriti nove niše, nove poslovne modele i biznise, nova radna mjesta, novi profit te pritom sačuvati okoliš. Kao što je, primjerice, Socijalna zadruža Humana Nova u posljednje četiri godine skupila 820 tona tekstila i tekstilne odjeće, što je ponovno upotrijebljeno te ništa nije završilo na odlagalištu. I EU se strateški opredijelio za kružni koncept te potkraj prošle godine predstavio novi, ambiciozni zakonodavni paket koji sadrži mjere do 2030. poput povećanja stupnja recikliranja te ponovne upotrebe proizvoda, mjere za smanjenje rasipanja hrane, predviđa se i izrada norma kvalitete za sekundarne sirovine, plana rada za ekološki dizajn, poticanje zelene javne nabave itd. Hrvatska je s novim ministrom zaštite okoliša Slavenom Dobrovićem krenula mijenjati politiku gospodarenja otpadom i unaprijeđivati postojeći sustav.

Kružno gospodarstvo promatra se kao praktično rješenje za krizu resursa planeta. Rezerve ključnih resursa poput rijetkih metala i minerala smanjuju se, a troškovi eksploatacije rastu. Sadašnji model linearnoga gospodarstva ‘uzmi, napravi, upotrijebi, bac’ rezultira sve većim količinama otpada. Čak 90 posto sirovina koje se upotrebljavaju u proizvodnji postaje otpad prije nego proizvod napusti tvornicu, a 80 posto proizvoda baca se u prvih šest mjeseci života. To u kombinaciji s rastom geopolitičke napetosti i rizikom opskrbe pridonosi nestabilnim cijenama robe. Kružno gospodarstvo moglo bi stabilizirati neka od tih pitanja odvajajući gospodarski rast od potrošnje resursa.

Recikliranje nudi ograničene mogućnosti, s obzirom na to da su procesi recikliranja energetski intenzivni i općenito umanjjuju vrijednost materijala. Kružno gospodarstvo ide dalje od recikliranja jer se temelji na obnovljivom industrijskom sustavu okrenutom prema dizajniranju otpada. Reciklaža zahtijeva veći unos energije nego što to zahtijevaju popravak, ponovna upotreba, ponovna proizvodnja, a cilj nije samo dizajnirati proizvod za dulji vijek, nego i smanjiti potrošnju energije.

Sprečavanjem stvaranja otpada, ekološkim dizajnom, ponovnom upotrebom otpada i sličnim mjerama poduzeća u EU mogla bi ostvariti neto uštedu od 600 milijardi eura, odnosno osam posto godišnjeg prometa, a godišnje bi se emisije stakleničkih plinova ujedno smanjile za dva do četiri posto. Primjerice, u sektorima ponovne upotrebe, ponovne proizvodnje i popravaka, trošak ponovne proizvodnje mobilnih telefona mogao bi biti upola niži kad bi ih bilo lakše rastaviti. Kad bi se prikupilo 95 posto mobilnih telefona, to bi moglo stvoriti uštedu veću od milijarde eura na troškovima materijala u proizvodnji. Prelaskom s recikliranja na tvorničko obnavljanje lakov gospodarskih vozila, koja se već prikupljaju u velikoj mjeri, moglo bi se uštedjeti do 6,4 milijarde eura na godinu na unosu materijala, što odgovara oko 15 posto predviđenih troškova za materijal te 140 milijuna eura na troškovima energije, uz smanjenje emisija stakleničkih plinova od 6,3 milijuna tona.

Nekoliko je niša koje imaju potencijale, gdje svakako ulazi područje obrazovanja, od općeg do specifičnih područja poslovnog obrazovanja. Ekodizajn i ekoinovacije bit će područja velikog potencijala jer treba razviti nove proizvode koji će biti dugotrajniji i lakše popravljivi, a područje novih usluga kojima je osnova ICT pruža dosad neviđene mogućnosti. Što se pak tiče zapošljavanja, računica kaže da 10 tisuća tona otpada bacanjem na odlagališta stvara jedno radno mjesto, reciklažom se stvara 36, a popravkom ili prenamjenom čak 296 radnih mjesta. Riječ je o konceptu koji bi prema procjenama na razini EU do 2030. u sektoru otpada stvorio oko 600 tisuća radnih mjesta. U Hrvatskoj ih možemo otvoriti nekoliko tisuća.

Brzo iskorištavanje prilika i rješavanje izazova kružnoga gospodarstva ovisi o širokoj podršci društva. Poticanje kružnoga gospodarstva zahtijeva sveobuhvatnu podršku politike na europskoj, nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini – koordinirani pristup u uvođenju, primjerice, ciljeva u prevenciji stvaranja otpada, poticanju ekodizajna, uvođenju ekoporeza, promoviranju proizvoda koji se lakše preradjuju i sl. Ključno je i uključivanje nevladinih organizacija, poslovnih i potrošačkih organizacija, sindikata, akademskog društva, istraživačkih institucija i drugih dioničara.

Regeneracija je 2012. pokrenula projekt recikliranja ‘EKO-EKO’ (Ekonomija i Ekologija), koji govori o potrebi i važnosti prikupljanja tekstilnog otpada u Hrvatskoj. U toj godini prikupila je 800 tona tekstilnog otpada, godinu kasnije te količine su se po- pele na 1500 tona, 2014. na 2500 tona, 2015. na 3500 tona, ove godine planira prikupiti 6000 tona, a do 2020. čak 20.000 tona. Unatoč svemu tome, i dalje mora uvoziti. Proizvodnjom vlastite sirovine zadovoljava oko 60 posto potreba, a ostatak uvozi iz Italije i Njemačke. No direktor Andelko Švaljek primjećuje da su se stvari pokrenule s mrtve točke. U posljednje tri godine sklopili smo ugovore s 40-ak komunalnih tvrtki, ali su to još relativno mali obujmovi. Primjerice, u Sloveniji, iz koje uvozimo dio otpadnog tekstila, na godinu se po stanovniku prikupi pet kilograma, a Hrvatska je na razini od 0,5 kilograma. Jedne procjene govore da postoji potencijal u Hrvatskoj od 15 tisuća tona otpadnog tekstila iz kućanstava na godinu. Druge govore o rasponu od 4,5 do 12 kg po stanovniku, a to znači da su godišnje količine vjerojatno i veće. Dakle, u ovom segmentu postoji veliki potencijal, ali za taj je segment potrebna i uloga države, odnosno nadležnih ministarstava u edukaciji i senzibiliziranju javnosti.

Naglašava da spomenute količine od 15 tisuća i više tona na godinu, umjesto na smetlištu, mogu završiti u gotovim proizvodima namijenjenim izvoznim tržištima. Regeneracija trenutačno izvozi 95 posto ukupne proizvodnje na tržište EU (Njemačka, Austrija, Italija), a posljednja četiri mjeseca zaposlila je 25 ljudi u procesu recikliranja tekstilnog otpada. Konkurentnija sirovina, napominje Švaljek, omogućava zapošljavanje i u ostalim fazama proizvodnje filčeva, odnosno gotovih proizvoda. No osim poboljšanog sustava gospodarenja otpadom, za uvođenje kružne ekonomije u cjelokupno gospodarstvo ima još mnoštvo izazova. Ona je u ovom trenutku marketinška poruka, a kada će postati i realna ekonomska i razvojna opcija te se uvući u koncepte poslovanja drugih tvrtki, općina ili gradova, pitanje je vremena i svih potrebnih pretpostavki da se to ostvari. EU-parlamentarac Davor Škrlec smatra da će javni sektor najveće izazove imati u redefiniranju rada komunalnih poduzeća, odgovornosti lokalne samouprave i provedbi tzv. zelene javne nabave. Privatni sektor pak, kaže, treba što prije prilagoditi svoje poslovne modele i aktivnosti principima kružne ekonomije kako bi ostvario konkurentnost na unutarnjem tržištu EU.

Jedan od preduvjeta za poslovanje prema načelima kružnoga gospodarstva jest i ekološka reforma poreznog sustava. Nika Šimurina, izvanredna profesorica sa zagrebačkoga Ekonomskog fakulteta, napominje da je samo tako moguć put prema učinkovitom korištenju resursima, odnosno njihovom recikliranju i ponovnoj upotrebi. Upravo stoga, ističe, sve više država donosi razne zakone i propise kojima pokušava regulirati onečišćenje okoliša te preraspodijeliti porezno opterećenje s rada na (štetne) materijale i zagađivače, odnosno primjenom ekoloških ili ‘zelenih’ poreza utjecati na ponašanje fizičkih osoba, ali i gospodarskih subjekata.

Prednost uporabe ekoloških poreza jest što poboljšavaju kvalitetu okoliša, istodobno omogućavajući porezno rasterećenje rada i na taj način mogu utjecati i na povećanje zaposlenosti, ali jedan od nedostataka jest što pri primjeni ekoloških poreza vrlo lako može doći do povrede načela pravednosti u oporezivanju i ravnomjernosti u nošenju poreznog tereta, a postoje i sumnje da je to način za prikupljanje dodatnih financijskih sredstava jer su ekološki porezi u većini zemalja članica EU vrlo fiskalno izdašni. Dodaje se da u Hrvatskoj od ekonomskih instrumenata politike zaštite okoliša upotrebljavaju ponajprije naknade koje su vezane uz korištenje prirodnim resursima i onečišćenje okoliša, a kao pravi ekološki porez primjenjuje se poseban porez na motorna vozila u kojem se oporezivanje radi prema ekološkom kriteriju emisije ugljičnog dioksida koji se kombinira s vrijednosnim kriterijem te se također u kategoriji ostalih ekoloških poreza primjenjuju trošarine na energente i električnu energiju. Stoga, Šimurina smatra da kod nas u usporedbi s ostalim zemljama članicama EU postoji prostor za uvođenje novih vrsta ekoloških poreza i/ili zamjenu postojećeg sustava naknada ekološkim porezima.

Problemi koji se mogu javiti, nastavlja, vezani su uz spomenute nedostatke i dvojbe u vezi s pravednošću i učinkovitošću te fiskalnom izdašnošću ekoloških poreza, ali i općenitim stajalištem većine hrvatskih poreznih obveznika koje je protiv bilo kakvog uvođenja novih poreznih oblika. Pritom Igor Matutinović, profesor održivog razvoja na FER-u i ZŠEM-u, upozorava da dugoročne mjere koje sveobuhvatno utječu na ponašanje poslovnih subjekata, kao što je ekološka reforma poreznog sustava, nisu provedive samo na razini male zemlje koja djeluje u okviru šireg sustava – EU i globalnog – već moraju imati internacionalnu dimenziju.

To je stvar promjene paradigme u širem sustavu, i sve što se pojavljuje u okviru ideje cirkularne ekonomije, iako je u potpunosti ispravno te korisno za okoliš i ekonomiju, neće biti ni izbliža dovoljno ako ostane izolirano na razini tehničko-tehnološkog modela. Bez sustavnog rješavanja problema upravljanja resursima i energijom, što uključuje i institucionalnu dimenziju porezne reforme, model cirkularne ekonomije ne može biti učinkovit u svojoj punoj mjeri. Hrvatska je zbog drugih, velikih, neriješenih problema u upravljanju ekonomijom te općenito iznimno neučinkovitog upravljanja otpadom jako daleko od koncepta cirkularne ekonomije. Škrlec pak smatra da je važnije kako fiskalnim mjerama učiniti cjenovalni prihvatljivijim upotrebu sekundarnih sirovina od prirodnih sirovina te na taj način stvoriti osnovne preduvijete za likvidno tržište sekundarnih sirovina. Dakle, ispred Hrvatske je mnogo posla da bi širom otvorila vrata konceptu za koji kažu da u sljedećem desetljeću otvara ogromne poslovne prilike. Treba prestat razmišljati linearno i prijeći na kružni model, koji nije ni jednostavan ni jeftin. Zahtijeva uključivanje svih dionika, mijenjanje navika i odricanje od pojedinačnih interesa. A to je uvijek najteže premostiti.