Najveća grupacija zagrebačkih taksista inzistira na stabilnim cijenama, a njezini članovi mogli bi biti znatno konkurentniji kad bi zajednički nastupali prema autokućama, naftnim kompanijama, osiguravateljima, serviserima. A još kad bi dvojica taksista ‘podijelila’ jedan automobil koji bi vozio bar 20 sati na dan umjesto sadašnjih osam do deset sati.
Prosječni taksist u Zagrebu ima 66.500 kuna godišnjih troškova. A mogao bi imati ‘sam’ 55.800 kuna. Naime, Radio taxi Zagreb udruženje je koje ima 1030 članova, a svaki od njih zaseban je obrt. Kada bi to udruženje nastupalo kao svaka druga tvrtka ili zadruga, a budući da njegovi članovi imaju 1030 automobila, mogli bi imati drastično manje troškove, a samim time bili bi i tekako konkurentniji. U spomenute troškove taksista ugrađeni su gorivo, servis automobila, kupnja guma i osiguranje, bez ušteta prilikom kupnje automobila. Iz navedenoga proizlazi kako bi drugačijom organizacijom svaki taksist na godinu imao 10.000 kuna manje troškova, a što bi i tekako utjecalo na njegovo poslovanje. Budući da taksisti u prosjeku svakih pet godina kupuju novi automobil i kada se uzme u obzir potencijalna ušteda na ‘grupnu’, odnosno flotnu kupnju, a može iznositi i 10.000 kuna na godinu, svaki taksist Radio taxi mogao bi zajedničkom nabavom uštedjeti 20 tisuća kuna na godinu. Za cijelo udruženje dolazi se do vrtoglavog iznosa uštede od oko 20 milijuna kuna na godinu!
No unatoč brojnim potencijalnim prednostima, realnost nije takva. Dolaskom konkurencije, prvo Cammea, Eko taksija, a sada Ubera, cijena vožnje drastično se srušila, što je izazvalo veliko negodovanje ‘starih’ taksista. No ovo nije priča o cijenama taksi-vožnje, nego o enormnom konkurentskom potencijalu Radio taxi Zagreb. A to se može preslikati i na ostale djelatnosti gdje postoje stotine manjih tvrtki ili obrtnika koji žele smanjiti troškove kako bi, ponajprije, opstali na tržištu i zaradili.
No krenimo redom. Gorivo je jedan od najvećih troškova svakoga taksista, na koje potroši oko 5000 kuna na mjesec. Naravno, sve ovisi o tipu automobila, broju radnih sati i vožnji. Ako se vozi na eurodizel, a većina se vozi, taksist potroši oko 625 litara goriva na mjesec. Svi članovi udruženja, dakle, ako rade normalno radno vrijeme, u mjesec dana potroše oko 643.000 litara eurodizela, što je oko 7,7 milijuna litara na godinu. Mogu li drastično smanjiti taj trošak kada bi imali centralnu nabavu, jer to je ipak više od 1000 automobila? Mi gorivo ne nabavljamo, nego samo dogovaramo popust. U vezi s time ne možemo ništa, ne možemo to raditi preko svog računa, mi smo samo servis. Nismo tvrtka – kaže nam čelnik Udruženja Radio taxi Zagreba Jozo Kovačević. Budući da je riječ o velikom broju automobila, odnosno obrtnika jer svaki je taksist ujedno i obrtnik, Udruženje ne može nikome uvjetovati ništa. A upravo je to ‘problem’ – ono ima 1030 pojedinaca i ne nastupaju zajednički. Naime, iz jedne naftne kompanije neslužbeno su nam rekli da bi taksistima mogli dati popust od čak 70 lipa po litri (naravno uz određene uvjete). Što znači, na trenutačnu cijenu eurodizela od 8,01 kuna, kada se odbije PDV, doda popust i napravi konačni izračun, taksist bi litru mogao plaćati 7,13 kuna. To znači da bi svaki mjesec na gorivu uštedio 500 kuna. Na godinu to je ušteda od oko 6500 kuna.
No gorivo je samo jedna od stavki troška. S obzirom na veliku kilometražu koju taksisti prelaze, servisi su mnogo češći nego kod privatnih automobila, kao i nabava rezervnih dijelova i guma. Jedan taksist barem triput na godinu, a nerijetko i pet puta (svakih 15.000 prijeđenih kilometara) mora na servis. Redovna je cijena ‘običnog servisa’ (a to i tekako ovisi o vrsti automobila i cijeni dijelova i zato je nemoguće dati točan izračun jer nije ista cijena za Mercedes i za Škodu, stoga smo u obzir uzeli cijenu servisa koju plaća autor ovog teksta) oko 500 kuna plus satnica mehaničara (oko 100 kuna), dakle oko 600 kuna. Građani mogu spomenute rezervne dijelove dobiti i po 20 posto nižoj cijeni ako imaju kartice vjernosti trgovaca autodijelova ili ako natele na neku akciju. Dakle, ukupni servis mogu platiti 500 kuna.
Vezano uz potencijalni iznos popusta, tu vam nažalost ne možemo dati odgovor odnosno nemoguće je dati iznos popusta na vozilo ako ne znamo o kojoj je marki, modelu, točnom broju vozila i slično, jer je jako mnogo elemenata koje utječu na cijenu tako da vam vjerujem na takav općeniti upit nitko od trgovaca neće moći dati konkretni odgovor – kažu nam iz Auto Zubaka na pitanje koliki bi popust mogli dati kada bi svih 1030 taksista redovito servisiralo automobile u njihovim servisnim centrima. Ipak, na takvu količinu vozila, popust bi mogao biti bar 25 posto (naša pretpostavka). No i to je prepreka taksistima jer de facto svaki od njih 1030 ima drukčiji automobil.
S obzirom na to da je svaki taksist obrtnik, samostalno određuje gdje i što želi raditi sa svojim automobilom. Tvrtke koje se bave prodajom autodijelova jako su zadovoljne s nama i našim vozačima daju popust od 30 posto. Tražili smo sada i ponudu za kupnju guma. To je flota od 1000 automobila, 1000 obrtnika. Udruženje ne može raditi posrednički posao i to naplaćivati jer u tom trenutku prelazimo u sferu gospodarske djelatnosti. Zasad je udruženje neprofitna organizacija. Ne želim ulaziti u to jer u tom su slučaju tu ugovori, plaćanja i otvaranje sumnji da je netko nekome pogodovao, da se uzima provizija. Najlakše je na ovakav način – ugovori se popust gdje se može, pa tko hoće… – objašnjava nam Kovačević. Ističe primjer kako su kao udruženje svojim taksistima nabavljali tabletne računala po povoljnijoj cijeni, kupili ih za 800 kuna po komadu i vozačima prodali po istoj cijeni. I onda nam je Porezna došla i rekla da smo dužni platiti porez. To je samo primjer – napominje Kovačević.
