FRANCUSKA Nogomet za pregovarački stol ipak doveo Hollandea i sindikate

Neredi koji već dva mjeseca traju zbog sporne reforme tržišta rada mogli bi biti najmanji problem za francusku vlast. Europsko nogometno prvenstvo samo što nije počelo, a sindikati zveckaju opstruiranjem toga događaja i najavljuju štrajkove koji će paralizirati državu i nekoliko milijuna očekivanih gostiju. Stoga je Vlada ovaj tjedan pozvala na dogovor najmilitantniji i drugi najveći sindikat CGT.

Neredi u Francuskoj duboko su ukorijenjena i općepoznata tradicija, nešto poput plemenitih sireva, žabljih krakova i kvalitetnih vina, ali posljednji val trajanjem i intenzitetom polako sustiže legendarnu 1968. kada je zemlja bila u stanju općenarodnog ustanka. Da je Francuska najgore mjesto na svijetu za guranje reforme tržišta rada znaju i mala djeca u udaljenim krajevima svijeta, no predsjednik François Hollande suočen je s višemjesečnim kaosom u zemlji koji nikako da se ispuše. Prosvjedi u Francuskoj uvijek začinjeni solidnom dozom nasilja traju negdje od početka travnja, kada je Hollande predložio reformu kojom bi tržište rada postalo fleksibilnije i ekonomija konkurentnija.

Na ulicu su odmah izašli studenti, čak i srednjoškolci (umjesto da se bezbržno naslikavaju s nejakim desnicama u zraku kao njihovi kolege u nekim drugim zemljama), željeznici su stupili u štrajk, na ulicama Pariza u tili se čas kotrljalo nekih 160 tisuća prosvjednika, prema procjenama sindikata, a policija je bila znatno konzervativnija baratajući brojkom od 28 tisuća ljudi. Jednako je golema diskrepancija bila u procjenama ukupnog broja prosvjednika u cijeloj zemlji, sindikati su govorili o 1,2 milijuna građana, organi reda o tek 390 tisuća.

Čovjek koji ne uspijeva nikako upisati relevantnu pobjedu u predsjednički rezime tako je suočen s rekordno niskom popularnošću i trenutačno ne bi uspio proći ni u drugi krug predsjedničkih izbora, situacija koju mora popraviti do sljedeće godine ako misli uopće konkurirati razigranoj ultradesnici pod vodstvom Marine Le Pen. Reforma radnog zakonodavstva očiti je korak u suprotnom smjeru, stoga će mu povijest, ako ništa drugo, priznati za političare rijetko viđenu samoubilačku istrajnost. ‘Prijedlog neće biti povučen. Tekst osigurava najbolje uvjete za poduzeća i nudi nova prava radnicima’, bio je odlučan u medijima Hollande.

U svom herojskom naumu da otpuštanje učini lakšim, na sebe je navukao ne samo bijes građana (oko 70 posto protiv se reformi), već i dijela vlastite socijalističke stranke, točnije članova koji se katkad sjete naziva svoje stranke, ali i dobrog dijela poslodavaca čiji su zahtjevi izbačeni iz konačnog zakona. Najsporniji element prijedloga je znatno veća sloboda poslodavcima u odlučivanju o zapošljavanju, otpuštanju, plaću i radnom vremenu, dakle svemu što čini odnos radnika i poslodavca, u skladu s ‘ekonomskim okolnostima’ u vidu, ne nužno pravilima proizašlima iz kolektivnog pregovaranja.

Vlada premijera Manuela Vallsa takvu koncepciju pravda uobičajenom željom za smaženjem visoke stope nezaposlenosti u Francuskoj (tvrdoglavo oko deset posto), ali javnost strepi od inspiracije za taj zakon crpljene iz Njemačke i Ujedinjenoga Kraljevstva, gdje je niska nezaposlenost uvelike fiktivna (ako netko radi tu i tamo za sitan novac, zaposlenim se može nazvati tek formalno). U najkraćim crtama, novi zakon 35-satni radni tjedan uzima kao prosjek oko kojeg se može pregovarati na tjednoj bazi i povisiti na najviše 46 sati, daje veći manevarski prostor poslodavcima u pogledu smanjivanja plaće te olakšava otpuštanje radnika i pregovaranje o neradnim danima i posebnim dopustima poput rodiljnog.

To znači da dobar dio ‘radnika’ životari i nema pojma koliko će u kojem mjesecu raditi, odnosno hoće li imati dovoljno za namirenje osnovnih troškova u danom mjesecu. Posebno zabrinjava podatak da se u takvoj situaciji nalazi dobar dio zrele generacije, ne isključivo ‘klinici’ koji tek skupljaju prva radna iskustva i obično moraju pristati na loše uvjete rada. S tim u vidu istražnost francuskog bijesa postaje razumljivija, usprkos velikom razvodnjanju prvotne verzije okrenute znatno više interesima poslodavaca. Taj potez je, pak, razbjesnio i poslodavce, pa se sada više nijedna relevantna skupina u društvu ne slaže s predloženim zakonom koji Hollande uporno želi progurati.

Neredi bi prema svemu sudeći mogli biti najmanji problem za francuske vlasti, Europsko nogometno prvenstvo samo što nije počelo, a sindikati, naravno, zvećaju opstruiranjem tog događaja i najavljuju štrajkove koji će paralizirati državu i njezinih nekoliko milijuna očekivanih gostiju. Samo blokada rafinerija, u međuvremenu razbijena, dovela je do kilometarskih redova na benzinim postajama, nije teško prepostaviti u kakav bi se debakl prvenstvo moglo pretvoriti ako radnici u željezničkom prometu, koji pogoni državu, odluče štrajkati.

Vladi je neugodna pozicija savršeno jasna pa je ovaj tjedan upućen poziv na dogovor najmilitantnijem i drugom najvećem sindikatu CGT-u. Kako bi malo otupila oštricu narodnog bijesa i omekšala sindikate, Vlada je u međuvremenu najavila povećanje plaća za učitelje, odustajanje od rezova u znanosti i obećala riješiti spor s umjetnicima u vezi s naknadom za nezaposlene. Usprkos teškim riječima i mjesecima razbijanja po raznim gradovima, dogovor bi ipak mogao biti postignut nakon što su obje strane izrazile spremnost na razgovore i ponešto ublažile retoriku. No mir u Francuskoj nikad nije zajamčen.