TOMISLAV KARAMARKO, prvi potpredsjednik Vlade

Jedina je izgledna stvar – trajna nestabilnost. Poduzetnici još nemaju odgovor na takav scenarij. Očito je vrijeme za pisanje novih poslovnih taktika. Takvih koje uključuju saznanje da bi vrijeme bezvlašća moglo potrajati. Pa čak i nakon izglednih novih izbora.

Kako vrijeme odmiče i zahtjevi za smjenu raznih ministara rastu, nestabilnost, neizvjesnost, nesposobnost otvaranja relevantnih tema (koncentracija na fiskus nije reforma!) sve više siju rezignirani osjećaj tipa ‘nema zemlje za starce’.

Poduzetnik iz drvoprerađivačke branše kaže kako kratkoročno nije loše da se vlast bavi sama sobom, jer se barem nema vremena posvetiti pogoršanju uvjeta poslovanja. Na tome su sve vlade, bez iznimke, zdušno radile. To mu, kaže, ostavlja vremena za laganije krpanje bilance. No i kratkoročno i dugoročno zlo mu je od tematike koja prevladava.

Slavonija se prazni, poljoprivreda umire, proizvodnje se gase, djeca se ne rađaju, ona rođena sele se iz zemlje, a mi se poput budala ko- ljemo oko završenih ratova. Očekivao sam restrukturiranje javnoga sektora, smanjenje administracije, uklanjanje besmislenih propisa, rezanje poreza i parafiskalnih nameta, menadžere u javnim poduzećima. Što smo u šest mjeseci dobili? Karijeriste koji su spremni prodati vlastitu mater, koalirati s dojučerašnjim neprijateljem ako treba, besramno trgovati za koji dan više na vlasti. Nemam pojma kako ću poslovati sutra, ne znam tko će biti minister, kako razmišlja, kakve su mu namjere, ne znam kakva će biti poslovna klima, kakvi će biti uvjeti za izvoznike, nitko ništa ne zna i to je ovoj zemlji okej – bjesni naš sugovornik.

To je otprilike sukus priče o ovoj vlasti. Jedina stvar koja realnome sektoru treba i na kratke i na duge staze jest – stabilnost! Sada im je i ta jedna, jedina stvar oduzeta. Jedino što znamo jest da ništa ne znamo. Vlada može izgledati i ovako i onako. Opcije su mnogobrojne poput opcija vjerojatnosti u matematici. Gotovo beskonačne. A i jednom kada se/ako se jedna od njih dogodi, nema toga Boga koji ikome može jamčiti da će ta vjerojatnost ostati na životu dulje od dva dana. Uza sve to, sredinom lipnja ponovno smo na meniju rejtinških agencija, o čijoj ocjeni ovisi i cijena refinanciranja. Hoće li vlasnici duga zažmiriti na kaos nestabilnosti?

Višeslav Raos, viši asistent na Fakultetu političkih znanosti, kaže kako je paradoksalno da unatoč de facto blokadi rada Vlade od početka mandata, ipak svjedočimo boljim makroekonomskim pokazateljima.

Jesu li oni posljedica politika koje je provodila prethodna vlada ili pak samo reakcija na izvanjske konjunkturne promjene, teško je ustvrditi, ali vjerojatno je riječ o kombinaciji. Kada govorimo o stabilnosti Vlade i stabilnosti gospodarstva, nije uputno koncentrirati se samo na pojedinačne elemente. Ono što je važno jest da se ekipira Ustavni sud i da se nastavi fiskalna konsolidacija koja je usko povezana s preuzetim obvezama prema Europskoj komisiji. Kao što znamo, kreditni rejting odražava i političku i ekonomsku stabilnost zemlje, ne ovisi samo o fiskalnoj dimenziji. Zasigurno nestabilnost izvršne vlasti ne pridonosi porastu kreditnog rejtinga, no ne mora biti ni presudna za donošenje odluke rejtinških agencija – ubacio je Raos znno optimizma.

Možda se to znno može iščitati i iz nagloga arbitarnog angažmana predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i premijera Tihomira Oreškovića. Prva dama zemlje na pomirbeni je razgovor pozvala voditelja ekspertne skupine kuričarne reforme Borisa Jokića i resornoga ministra Predraga Šustara. Nakon sastanka Šustar je redikulozno izjavio da nema potrebe za ‘uznemiravanje javnosti’, ionako je samo riječ o nekakvoj ‘fešti’. Istodobno, Tim je pozvao na kavicu neugrani tim Petrov-Karamarko. Hoće li razgovor ugodni biti dovoljan da otupi oštrice razlika? Hoće li kavica barem malo ošišati broj opcija raspleta situacije?

Raos je uvjeren da, kako god završilo glasovanje o povjerenju Karamarku (a velike su šanse da on neće proći to glasovanje), Vladu u ovoj konstelaciji nije moguće održati ili učiniti stabilnom. Sve ovo ukazuje na izostanak minimuma povjerenja među glavnim akterima u Vladi, HDZ-u i Mostu. Prema tome, ovo jest uvod u nove izbore, budući da je također teško, kako politički, tako i matematički, zamisliti scenarij u kojemu HDZ okuplja novu parlamentarnu većinu bez Mosta ili barem bez velikog dijela Mostovih stupnika.

Zabrinutost zbog sada već kronične, ne samo akutne nestabilnosti izvire iz još jednoga detalja/pitanja: zašto Europa reagira na jačanje desnice u Hrvatskoj, a nije u Poljskoj ili Mađarskoj? Raos kaže kako su za to dva razloga. Za razliku od Poljske i Mađarske u Hrvatskoj se slični trendovi desnoga populizma i liberalne politike manifestiraju dijelom izvan Vladine većine, dijelom iz redova manjih koalicijskih partnera, a dijelom iz najveće stranke unutar Vladine većine. U slučaju Poljske i Mađarske svjedočimo izrazito stabilnim vladama koje mogu samostalno provoditi niz mjera koje idu u smjeru suprotnom od liberalne demokracije. Primjerice, za ekipiranje Ustavnog suda u Hrvatskoj potreban je nadstranački kompromis, u Poljskoj se zakonskim dosjetkama njegov rad ograničava, a u Mađarskoj postoji toliko velika parlamentarna većina Fidesza i manjeg partnera da nije potrebno akomodiranje sa strankama s druge strane spektra.

Koliko se god domišljali mogućim ishodima i koliko god tko navijao za ovu ili onu opciju, jedina je izgledna stvar – trajna nestabilnost. Poduzetnici još nemaju odgovor na takav scenarij. Očito je vrijeme za pisanje novih poslovnih taktika. Takvih koje uključuju saznanje da, kako poručuje oporba, ‘Hrvatska trenutačno nema vladu, nego skupinu pojedinaca koji se smucaju po Banskim dvorima’. A bezvlaste bi moglo potrajati i nakon izglednih izbora. Poduzetnik iz građevinske branše kari kira situaciju do vica: ‘Očito ću morati proći neki FBI-jev tečaj procjene budućih poteza neprofesionalaca. Poteze profesionalaca nije teško pogoditi. Problem su oni koji se ničim izazvani nađu na terenu i remete naučeno!’