Porezna zastara

Unatoč tome što je Visoki upravni sud još u studenome 2014. donio zaključak o tome da porezna tijela na zastaru paze po službenoj dužnosti, u praksi često i dalje utvrđuju poreznu obvezu, zanemarujući da je zastara već nastupila. A u odlučivanju suda prema prvostupanjskoj žalbi zastara posve nestaje.

P oduzetnicima je pravna sigurnost okoline u kojoj rade jedan od najvažnijih čimbenika potrebnih za uspješno poslovanje. U Hrvatskoj se, nažalost, ne možemo pohvaliti visokom razinom pravne sigurnosti. U sklopu poreznog sustava mnogi čimbenici pridonose pravnoj (ne)sigurnosti, a jedan od najvažnijih jest primjena zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze. Zastara je, naime, pravni institut usmjeren protiv pasivnosti vjerovnika i tako protiv dugotrajne neizvjesnosti u pravnim odnosima. Njome se protekao propisan vremena ‘kažnjava’ vjerovnik koji se ne brine za svoja prava jer se dokida neizvjesnost pa se, posredno, jača pravna sigurnost.

U našem je poreznom pravu zastara uglavnom dobro uređena (Općim poreznim zakonom). Loša je, međutim, njezina primjena u praksi poreznih tijela i upravnih sudova. Dva su glavna sporna pitanja u sklopu primjene pravila o zastari prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze: moraju li porezna tijela (i upravni sudovi) o zastari voditi računa prema službenoj dužnosti i odnosi li se zastara samo na prvostupanjsko porezno tijelo ili i na drugostupanjsko (žalbeno) i na upravne sudove u upravnim sporovima? Odgovor na prvo pitanje mora biti potvrđan. Porezno pravo dio je javnog prava, a jedno je od njegovih načela, za razliku od situacije u privatnom pravu (npr. građanskom), da upravno tijelo koje vodi postupak mora voditi računa o pravima i interesima stranke. Osim toga Općim poreznim zakonom propisano je da je porezno tijelo dužno utvrđivati sve činjenice važne za donošenje zakonite i pravilne odluke, uključujući one koje idu u prilog poreznom obvezniku. Ako bi se nastup zastare smatrao važnom činjenicom u postupku, proizlazi da o njoj porezno tijelo mora voditi računa prema službenoj dužnosti.

Nadalje, propisano je i da se porezni nadzor može obavljati za razdoblje za koje nije nastupila zastara prava na utvrđivanje porezne obveze. I iz toga proizlazi da porezno tijelo mora provjeriti nastup zastare, neovisno o tome je li riječ o pokretanju poreznog nadzora ili o donošenju rješenja u tijeku nadzora (a i izvan njega). I Visoki upravni sud donio je u studenome 2014. zaključak o tome da porezna tijela na zastaru paze prema službenoj dužnosti. Usprkos tome u praksi se i dalje susrećemo s time da porezna tijela utvrđuju poreznu obvezu, zanemarujući da je zastara već nastupila. Naravno da takvo ponašanje narušava povjerenje u pravni sustav i izrazito negativno utječe na pravnu sigurnost.

Stajalište je mnogih iz naše struke da bi i odgovor na drugo pitanje trebao biti pozitivan. Žalbeno tijelo odlučuje o zakonitosti prvostupanjskog poreznog rješenja, a upravni sudovi o zakonitosti drugostupanjskih rješenja, pa je razumno tumačiti (nigdje nije propisano da se zastara odnosi samo na tijela prvog stupnja) da porezna obveza u zastarnom roku mora biti pravomoćno utvrđena.

Nažalost, stajalište je Visokoga upravnog suda da se na njega porezna zastara ne odnosi, a o vezanosti žalbenoga tijela zastarom taj je sud nedavno donio dva zaključka (13. 11. 2015. i 4. 3. 2016.). U jednome kaže da ‘od donošenja prvostupanjskoga poreznog rješenja do donošenja rješenja po žalbi relativna zastara ne teče, nego samo apsolutna’, a u drugome da ‘drugostupanjsko rješenje kojim je odbijena žalba protiv prvostupanjskog rješenja o utvrđivanju porezne obveze nije nezakonito zato što je doneseno nakon nastupa apsolutnog roka zastare’. Ti su zaključci očito suprotni, pa je nejasno što je onda stvarno stajalište suda. Međutim, kad bi bio ispravan taj noviji zaključak, to bi značilo da žalbeno tijelo o zakonitosti prvostupanškoga rješenja (donesenog unutar zastarnog roka) može odlučivati koliko god to dugo želi. Tako bi smisao zastare bio potpuno poništen jer bi se, očito, neizvjesnost o nečijoj poreznoj obvezi tolerirala onoliko dugo koliko to žalbenom tijelu odgovara. Gdje je onda pravna sigurnost?

Nadajmo se da će se u sklopu skorašnje porezne reforme, koja obuhvaća i Opći porezni zakon, ta sporna pitanja riješiti tako da se onemogućuje ovakva neobična tumačenja i da će se znatno pridonijeti toliko potrebnoj pravnoj sigurnosti te, posljedično, napretku našega gospodarstva.

Boksač nije bio najbolji marketinški stručnjak (zarađivao je manje od manje uspješnih sportaša), ali bio je i ostat će jedan od najvećih brendova, ikona suvremenog društva. Uspio se pretvoriti u globalni brend prisutan u popularnoj kulturi, i to od glazbe preko svijeta oglašavanja pa do filmske industrije.

Crnoj listi zvijezda koje su se s ovozemaljskim životom pozdravile u 2016. pridružila se boksačka legenda Muhammad Ali. Preminuo je prošlog petka u 74. godini života i iza sebe, baš poput Bowieja, Princea ili Alana Rickmana, ostavio milijune shrvanih fanova dijelom svijeta koji su se gotovo bez iznimke divili njegovom beskrajnom talentu, karizmi i, što je sad već prilična rijetkost u svijetu popularnih – ljudskosti. Ali je tijekom desetljeća postao jedno od najprepoznatljivijih imena, ne samo u svijetu boksa i sporta, već i industrije zabave; globalni brend koji je od početka svoje karijere do svoje smrti uspješno pravdao svoj nadimak – ‘the greatest athlete of all time’ (najveći sportaš svih vremena) unatoč činjenici da se iz svijeta sporta, a velikim dijelom i iz javnosti povukao potkraj devedesetih.

Kako navodi The Globe, njegova su dostignuća prevelika da bi stala u jednu eulogiju. ‘Ali je promijenio svijet mijenjajući percepciju koju ljudi imaju o samima sebi. Pokazao im je da je sve moguće, sve dostižno. Nitko nije uspio biti toliko popularan zato jer je dobar čovjek. I zato je njegova popularnost besmrtna’, napisali su novinari The Globea.

Taj svoj jedinstven karakter Ali je uspio pretvoriti u globalni brend prisutan u popularnoj kulturi i to od glazbe preko svijeta oglašavanja pa do filmske industrije.

Proizvodi koji se prodaju pod njegovim zaštitnim imenom u sebi sadrže vrijednosti koje je Ali toliko gorljivo zastupao: samouvjerenost, posvećenost, darežljivost, hrabrost i duhovnost. Najveći sportaš svih vremena tako se, u komercijalnom smislu, svrstava uz bok legendi poput Marylin Monroe ili Elvisa Presleyja. Samo mjesec dana prije njegove smrti kompanija Authentic Brand Group potpisala je ugovor s kompanijom OBB Productions, s kojom će proizvoditi TV i digitalni sadržaj sa spomenutim ikonama i, naravno, Alijem.

S obzirom na to da kompanija ABG pomno bira koje će celebrityje svrstati u svoj portfelj, činjenica da raspolaže Alijevim brendom samo potvrđuje da je on ne samo najsnažniji sportaš već i najsnažniji osobni brend na svijetu. Svojedobno je magazin Success analizirao fenomen Muhammada Alija u marketinškom smislu te ponudio nekoliko savjeta koji bi mogli pomoći oglašivačima prilikom izgradnje vlastitih brendova. Za početak, savjetuju im da budu odvažni, žestoki u obrani svojih vrijednosti. Ali se, posebno u mlađim danima, isticao svojim nesalomljivim karakterom, donosio odluke koje mu nisu išle u prilog. Kako je tada izjavio spomenutom časopisu, govorili su mu da ne smije biti musliman, ne smije odbiti poziv u Vijetnamski rat, ne može poraziti Sonnyja Listona. On je na sve te kritike i dobronamjerne naputke samo odmahnuo rukom i napravio baš suprotno, ne mareći ni pola posto za tuđa mišljenja. U marketinškom smislu, to znači da bi i kompanije trebale biti žestoke u obrani svoga terena. Naravno, to ne znači da bi trebale obmanjivati javnost, predstavljati se drugačijima od onoga što jesu već imati na pamet da, baš kao u boksackoj, tako i u marketinškoj areni, od skromnosti nema vajde.

Nadalje, Ali je, metodom pokušaja i pogrešaka, naučio kako oko sebe okupiti prave ljude koji su mu pomogli u karijeri. Osamdesetih godina prošlog stoljeća shvatio je da ga njegovi menadžeri i čitava svita koja ga prati samo sputavaju, uništavaju mu imidž. Premda je bio u iskušenju da svijetom sporta i biznisa brodi sam, na kraju je, uz pomoć supruge, odabrao novi tim ili, kako je kazao, ‘uklonio mast’. Tako i oglašivači ne bi smjeli štedjeti na svojoj mreži dobrih suradnika od agencija, PR stručnjaka ili bilo kakvih drugih partnera. Inzistiranje na ‘solo’ igri ne vodi nikamo, baš kao ni suradnja s nedovoljno dobrim partnerima. Možda Ali nikad ne bi postao toliko velika zvijezda da nije uza se imao Harlana Wernera, koji je uspio barem donekle pripitomiti boksačev karakter. Kako je Werner svojedobno izjavio američkim novinarima, on je bio taj koji je motivirao Alija da se malo više angažira u svojoj javnoj karijeri, jer je smatrao da dovoljno ne iskorištava svoje potencijale. S obzirom na njegova dostignuća, Muhammad Ali bio je najmanje promovirani sportaš, što je Werner pod svaku cijenu nastojao ispraviti. Budući da je boksač poznavao od rane mladosti, bio je apsolutno svjestan njegovih snaga, ali i nedostataka tako da je skrojio strategiju prema njegovoj mjeri, inzistirajući na autentičnosti i pod cijenu gubitka nekih unosnih poslova.

U svijetu marketinga to bi značilo da oglašivači ne bi smjeli uzeti megalomanski pristup ni tražiti od svojih zaposlenika da rade još više, još jače. Postave li realnije, konkretnije ciljeve manje su šanse da će biti frustrirani, a veće da će ostvariti dobre i dugoročne rezultate. Nadalje, jedno od Alievih pravila bilo je da ne želi imati veze s proizvodima koje sam ne upotrebljava, da ga povezuju s ljudima s kojima ne želi imati posla ili podržavati projekte koje ne rezoniraju s njegovim vjerovanjima. Dosljednost s kojom je nastupao na tržištu bila je doista iznimna uzme li se u obzir da većina današnjih celebritija mnogo manje bira, ali i mnogo više zarađuje nego što je Muhammad Ali. I ono što je zaista paradoksalno – boksač nije bio najbolji marketinški stručnjak (u smislu zarade), ali je bio i ostat će jedan od najvećih brendova, ikona suvremenog društva. Mediji to objašnjavaju tezom da se nikad nije koristio svojim imenom (samo) da bi prodavao proizvod, već je širio toleranciju i razumijevanje. Muhammad Ali ostat će upamćen kao jedan od najintrigantnijih sportaša svih vremena, koji je svojom odvažnom osobnošću i nadljudskom snagom te istovremeno rijetkom toplinom i ljudskošću uspio postati uzor milijunima ljudi, pa čak i onima kojima je njegov život bio zanimljiviji izvan boksačkog ringa.