Naša politička kultura još je vrlo tolerantna i prema sudskim postupcima, a kamoli ne prema sukobu interesa. Još manje znamo zašto je tom prigodom Orešković spominjao ugrožavanje ‘vitalnih nacionalnih interesa’ i pozvao u ‘bitku za Hrvatsku’?
Ne znamo ni zašto je HDZ-ov šef Karamarko, iskorištivši stranačke mehanizme, uzvratio zahtjevom za opoziv premijera. Istina, svašta su u tom zahtjevu pri-govorili Oreškoviću: kadroviranje u represivnom aparatu u svrhu stjecanja osobne političke moći, nerazumijevanje ustavnog poretka RH, pokušaj uspostave kancelarske diktature pa sve do ugrožavanja funkcioniranja države i njezine financijske stabilnosti. Ali u mnogim HDZ-ovim stranačkim akcijama i operacijama povezanima s rušenjem premijera i formiranjem nove vlade nije se pojavio nijedan ozbiljan argument koji bi potkrijepio te optužbe.
Tumačiti rušenje vlastite vlade sukobom povrijeđenih taština u uvjetima u kojima se nema dovoljno glasova za formiranje nove, a ni dovoljno snage za bolji rezultat na izborima, ne čini mi se odveć uvjerljivim. Osobito u našoj političkoj kulturi koja se zasniva na lakoći sukoba i još većoj lakoći trgovine u kojoj, nakon što se brutalno izvrši, doslovce mogu svi sa svima. Pa čak i javno. Na potezu je sada premijer Orešković, koji ne želi dati ostavku, nego nekoliko dana šuti, a izvori oko njega najavljaju kako će o svemu što mu se događalo posljednjih tjedana ili mjeseci izvijestiti javnost uoči sabora glasovanja o opozivu. Bez obzira na to hoće li biti opozvan (što je zasad vjerojatno) ili će se dogoditi dramski obrat u posljednjem trenutku (što zasad ne izgleda vjerojatnim), Tihomir Orešković duguje objašnjenje, ne samo saborskim zastupnicima nego i hrvatskoj javnosti. Ne može se tek tako, ovlaš reći da su ‘ugroženi vitalni nacionalni interesi’ ni pozvati ‘u bitku za Hrvatsku’ i nakon toga više ne reći ništa. Kao da je sve bila samo mala igra riječi. I sigurnosno naj-osjetljivije teme, a dao je naslutiti da je o tome riječ, mogu se primjereno javno uobičiti.
