dio kao glavni kuhar u Campton Placeu u San Franciscu, gdje ga je otkrio San Francisco Chronicle. Tri godine poslije postao je glavni kuhar u Eleven Madison Parku i taj je restoran počeo nizati nagrade, priznanja, tri Michelinove zvjezdice, a 2011. osvojio je prvo mjesto kao najbolji među pedeset svjetskih restaurana po izboru San Pellegrinija. S poslovnim partnerom Willom Guidaraom Humm je napisao knjigu recepta ‘Eleven Madison Park: The Cookbook, I Love New York: Ingredients and Recipes, and The NoMad Cookbook’.
Na šestome mjestu top-liste najboljih restaurana u 2016. francuski je restoran Mirazur iz Mentona, sedmo je prihvaćen španjolskom Mugaritzu iz San Sebastiana, osmo je zauzeo japanski Narisawa iz Tokija, deveto austrijski Steiereck iz Beča, a deseto španjolski Asador Etxebarri iz Atxonda.
Da bi restoran ušao u taj izbor koji sponzoriraju brendovi S.Pellegrino i Acqua Panna, mora ispuniti visoke kriterije koje ocjenjuju gastrostručnjaci, vlasnici restaurana, šefovi kuhinja i novinari koji pišu o gastronomiji. Na izboru najboljih svjetskih restorana svake godine radi više od osam stotina ocjenjivača iz cijelog svijeta, ali oni, ako su vlasnici ili šefovi restaurana, ne smiju glas dati svojem restoranu ili onima iz regije u kojoj poslu-ju. Na posljednjem izboru sudjelovali su restaurani iz 21 države sa svih kontinenata.
Iako među najboljim svjetskim restoranima prema tom izboru nema nijednoga hrvatskog, treba se podsetiti da je Plavi podrum iz Voloskoga nekoliko godina bio jedini hrvatski restoran na popisu sto najboljih svjetskih restorana po izboru časopisa Restaurant Magazin, a dobio je i mnogo hrvatskih nagrada. Međutim, ove godine tek je na petome mjestu prema domaćem izboru ‘Dobrih restaurana’, zajedničkom projektu Jutarnjeg lista i Vinarta. Najbolji od najboljih hrvatskih restorana trenutačno je Pelegrini iz Šibenika. Taj izbor ni izbliza nema težinu Michelina i San Pellegrinija, ponajprije jer je lokalne razine, ali u njemu sudjeluje tristo gastronomskih stručnjaka i sudionici izbora moraju ispuniti kriterije slične onim u svjetskim izborima. Osim što je Pelegrini proglašen najboljim restoranom, njegov vlasnik i glavni kuhar Rudolf Štefan proglašen je najboljim chefom. Godine 2006. otvorio je konobu-vinoteku Pelegrini. Iako se usavršavao u Italiji i Španjolskoj, ostao je vjeran tradiciji, lokalnim namirnicama i okusima, ali je recepte prilagodio zahtjevima suvremene gastronomije. Taj restoran član je europske udruge Jeunes Restaurateurs d’Europe (JRE). Hoće li se neki od hrvatskih restorana uskoro naći na popisu najboljih svjetskih, ovisit će i o snazi Hrvatske kao turističkoga brenda.
Central, restoran iz Lima, glavnoga grada Perua, osvojio je najizbirljivija svjetska gastronomskog nepca. Njegov vlasnik, kuhar Virgilio Martínez u svojoj je kuhinji oživio domorodačku filozofiju te iskoristio raznolikost i bogatstvo namirnica s jelovnika naroda Anda.
Najbolji restoran na svijetu u 2016. Osteria Francescana u Modeni u Italiji, čiji je vlasnik i glavni kuhar Massimo Bottura, svoju prvu Michelinovu zvjezdicu dobio je već nakon sedam godina postojanja (2002.). Njegovi jelovnici označeni su kao ‘evolucija tradicije’, ‘senzacija’…
S to god mislili o njima, hipsteri su nam donijeli dosta dobrog kada je riječ o hrani i piću. Oso- bito ovom drugom. Premda povijest zanatskog (craft) piva, kave i alkoholnih pića nije počela s njima, oni su ih gurnuli u orbitu. Problem je, do- duše, što sve to hipsterima brzo dosadi pa su u stalnoj potrazi što je još više ‘hip’. Iako ih pokapaju ih već godi- nama i premda bi prema definiciji trebali biti mrtvi jer kada svi odbacuju ‘mainstream’ onda to ne čini nitko i kada su svi hipste- ri, onda to više nije nitko, oni su i dalje tu. Barem u nekoj inačici. No što nam sve hipsteri ostavljaju u baštinu? Popis je impresi- van: od rađanja zanatskog (engl. craft) piva, specijalitetne (engl. specialty) kave, preobrazbe žestokih pića do renesanse vina. Mi- lenijci i hipsteri snažno guraju potražnju za tzv. zanatskim pro- izvodima (engl. craft), odnosno onima koji su različiti od indu- strijskih i masovnih. Na tržištima gdje su doma, poput SAD-a i hipsterskih meka kao što su New York ili San Francisco, pa preko Londona i drugih metropolija, oni diktiraju trendove. No i Hrvatska, osobito Zagreb u zadnje vrijeme usvaja sve više hip- sterskih trendova koje pronose i konzumiraju ljudi između 25 i 35 godina, s brkovima i bradama, biciklima, tetovažama, nako- lama s debelim okvirima, ‘skinny’ trapericama, raznim gadgeta- tima i ostalim popratnim modnim i stilskim dodacima. Kad je riječ o hrani i piću, u prvom su planu kvaliteta, originalnosti, or- gansko i lokalno podrijetlo, za što su spremni platiti više. Ameri- ku su osvojili odavno, Europu nakon toga, a u posljednje vrijeme i kod nas tržište.
S hipsterima je zanimljivo da ih nitko ne voli, a ni oni sami ne vole se tako nazivati. Iako nastoje stalno biti drugačiji i origi- nalaniji (od ‘mainstreama’, a međusobno su vrlo slični) neki se trendovi u hipster eno svijetu mogu neupitno razaznati. Ako je u pitanju alkohol, na pijedestal su dignuta craft piva, neobični, ‘pomaknuti’, vintage koktel, lokalne, domaće rakije i likeri… sve to originalno upakirano i dizajnirano, bilo da je riječ o teglicama iz kojih se pije, svježem krastavcu u džinu i sl. Alkoholna pića i kombinacije kojih se ne bi posramio nijedan hipster (volio se on tako zvati ili ne) su, primjerice, koktel od smokve i timijana, džin-tonik s kupinama, koktel od džina s in- fuzijom od čaja Earl Grey, zatim koktel s lavandom ili ružma- rinom, kombinacija apsinta i šampanjca, mojito s ananasom, Bellini s kruškom i dumirom, margarita s naram, sangria s burbonom i jabukom… popis bi mogao biti vrlo dugi. Ono što hipsteri vole su kombinacije, miješanje svega sa svakim što je do jučer bilo nezamislivo. I hipsterska vina moraju biti rijetka, neobična i, naravno, organska. Tako američki hipsteri preferiraju vina poput slovenske Ribolla Gialle, španjolskog R. Lopez De Heredia Rioje ili francuskog Nicolas Jolya, koji je pionir biodina- mičkog i organskog uzgoja grožđa.
