Zoran Milanović preko noći je dobio vrlo neugodnog protivnika

Ostali smo prikraćeni za spoznaju zbog čega je, zapravo, premijer Orešković morao otići. Nije li možda dirnuo u zajedničko interesno bratstvo političkog establišmenta?

Plenković i Stier, dvojica Karamarkovih izopćenika iz stranačkog vrha o kojima je posprdo govorio da ‘deru cipele po briselskim salonima’, preko noći su se prometnuli u slamku spasa za institucionalno i personalno zapuštenu stranku.

Četvrtak: Karamarkov HDZ i partneri ruše vlastitu vladu jer se premijer Orešković, navodno, nije držao nekih točaka poslovnika, mantrajući o nekim novim preslagivanjima za koje nitko realan ne vidi osnove. Nijedan glas u HDZ-u nije protiv. Petak: oporba i Most imaju dovoljno potpisa za raspuštanje Sabora i rasipavanje izvanrednih izbora. HDZ još o preslagivanjima… Subota: HDZ šuti. Nedjelja: pada kiša. Ponedjeljak: raspušta se Sabor. Svi ozbiljniji politički partneri (poput Bandića, Kosora, Beljaka…) napuštaju HDZ, a do jučer poslušnički vrh stranke okreće se protiv Karamarka tražeći ostavku. Utorak: Karamarko prisiljen na ostavku. HDZ suočen s izglednim izbornim potonućem.

Pitanje na koje ovaj politički skeč, ne-viđen na svjetskoj političkoj sceni, nije dao odgovor: zašto je HDZ bez glasa ‘protiv’ i bez uvjerljiva argumenta ‘za’ prihvatio poči u kolektivni suicid za šefom čiju će glavu jednako suglasno tražiti tri dana poslije? I dodatno pitanje: zašto su oporbeni SDP i HNS u saborskoj raspravi, a i poslije, poštedjeli vodu tog autopuča Tomislava Karamarka bilo kakvih neugodnih pitanja o razlozima koje je iznio Orešković spominjući nadzor nad sigurnosnim sustavom, njegovo uprezanje u zaštitu privatnih interesa, a na štetu vitalnih nacionalnih interesa, s fokusom na odnosima između Ine i Mola?

Tako smo ostali prikraćeni za spoznaju zbog čega je, zapravo, premijer Orešković morao otići. Nije li možda preuzimanjem premijerskih ovlasti u sigurnosnom sustavu dirnuo u zajedničko interesno (financijsko) bratstvo našega političkog establišmenta koje djeluje u pozadini javnoga političkog rivalstva, ušao u tu povlaštenu zonu dopuštena samo onima koji – imaju političkog iskustva?

Rizična je svaka prognoza razvoja nakon ovakve predstave. Izgledno je samo da je naprasnim rušenjem vlastite vlade Karamarkov HDZ zaustavio nužnu financijsku konsolidaciju države i da početkom rujna slijede izvanredni izbori. Još potkraj prošlog tjedna oni su se činili možda manje kao sigurna pobjeda Zorana Milanovića, jer sjećanja na njegove godine vladanja još su donekle svježa, ali mnogo više kao siguran poraz HDZ-a. Možda čak raspad i početak kraja te stranke.

Međutim, stvari se mijenjaju gotovo iz sata u sat. Još u ponedjeljak ujutro činilo se da HDZ ide prema rasulu unutarnjim bitkama do jučer poslušnih sljedbenika za prijestolje za koje se još grčevito drži politički upokojeni Tomislav Karamarko. No već na večer, televizijskom objavom Andreja Plenkovića da je spreman preuzeti kandidaturu za predsjednika stranke i odgovornost za njezinu preobrazbu u suvremenu narodnjačko-demokršćansku stranku, stvari su se preokrenule.

Plenkovićevoj inicijativi potporu je odmah dao Davor Stier. Tako su se dvojica Karamarkovih izopćenika iz stranačkog vrha o kojima je posprdo govorio da ‘deru cipele po briselskim salonima’ preko noći prometnula u slamku spasa za institucionalno i personalno zapuštenu stranku. Andrej Plenković, kojega je dosad javnost voljela više nego stranka, u ovom trenutku uistinu ima priliku dobiti potporu za preobrazbu HDZ-a prečacem. Jer izbori su pred vratima, stranka na litici pred ponorom i nema joj druge nego – uhvatiti se za slamku. A Zoran Milanović preko noći je dobio vrlo neugodnog protivnika.