Merkel požuruje razdruživanje

D a je Brexit samo personifikacija Nigela Faragea i Jean-Claudea Junckera, razvod između EU i Velike Britanije bio bi dosta vickast. Kao mala kavanska politička prepirka nakon koje sudionici više ne piju zajedno. Predsjednik EK Jean-Claude Juncker proziva britanskog europolitarnog članstva Faragea, jednog od najgorljivijih pobornika Brexita: ‘Borio si se za izlazak, Britanci su izglasali izlazak. Zašto si još tu?’ A najpoznatiji britanski euroskeptik Farage odgovara: ‘Kad sam prije 17 godina došao ovdje (u Europski parlament) i rekao da želim povesti kampanju za izlazak Velike Britanije iz EU, svi ste mi se smijali, više nije smiješno, zar ne?’

Na ozbiljnijoj, državničkoj razini, njemačka kancelarka Merkel požuruje proces britanskog razdruživanja poručujući da neće biti moguće zadržati povlastice, a otpisati obveze. Sve je to tek zauzimanje pozicija prije vrlo kompleksne, prve brakorazvodne parnice unutar EU, koja znači veliku političku prekretnicu za Uniju. Ako se Brexit uistinu dogodi, znatno će utjecati na političku budućnost EU. Pa čak i ako se na kraju uopće ne dogodi, jer i to je još uvijek moguće, opet će znatno utjecati na političku budućnost EU.

Uspjeh britanskog referendumu za izlazak iz EU prisilio je sve države članice EU, pa i izlazeću Veliku Britaniju da počnu ozbiljnije promišljati budućnost EU, svoju državnu budućnost, budućnost europskoga kontinenta. EU, sa svojom vodećom osi Njemačkom i Francuskom na svome je razvojnom putu desetljećima težio postati respektabilan politički čimbenik, stajati uz bok SAD-u, Rusiji, Kini. Može se čak reći da je preko visokointegriranoga EU Njemačka nastojala ostvariti svoje globalne političke ambicije, što joj je zbog povijesnog naslijeđa i danas zaprijećeno. Bez sudjelovanja njezina velikog političkog suparnika, Velike Britanije, to nije bilo moguće. Iako je Britanija često percipirana kao uljez u EU, koji stalno radi na njezinu slabljenju, upravo je ona vodila vanjsku politiku EU i davala Uniji političku težinu svojim stalnim mjestom u Vijeću sigurnosti, privilegirano partnerstvo sa SAD-om, široki oslonac u bivšim kolonijama, državama Commonwealth. Zapravo je EU počivao na njemačkoj gospodarskoj snazi i britanskom političkom utjecaju.

EU bez Velike Britanije znatno gubi svoju političku težinu. Osobito ako se ima na umu da je europska sigurnosna politika već odavno preseljena u NATO, pod kišobran SAD-a. EU nikada nije uspio postati sigurnosni čimbenik na vlastitom kontinentu, iako se prije petnaestak godina i u vezi s tim trudio. Izlaskom Velike Britanije i politički se utjecaj seli u NATO. Pitanje je dakle koji sadržaji uopće ostaju u EU i koji je stupanj integracije njima primjeren?

Gospodarski aspekti EU i njihova prednost za države članice praktički nikad nisu bili upitni. Za njih su zainteresirane čak i države koje su (referendumski) odbijale članstvo poput Norveške ili Švicarske kao i Velika Britanija, koja je na izlaznim vratima. Monetarna unija, odnosno eurozona na velikom je ispitu. Krizu je osvijestila Grčka, ali još veći su izazovi Španjolska ili Italija. Pokazuje se naime da mediteranske zemlje nisu sklene financijskoj disciplini koliko i Njemačka ili Austrija. I realno je očekivati sužavanje monetarne zone u budućnosti. Shengen se pokazao ranjivim na migrantskoj krizi, prvom velikom vanjskom izazovu. Migrantska je kriza ujedno pokazala koliko je vizija federalnoga EU, kao svojevrsne naddržave, tek puka birokratska konstrukcija ili politička želja nekih država poput Njemačke, potpuno neprihvatljiva za države tzv. nove Europe. Svako nastojanje da im se nametne zajednička useljenička politika ili neke druge politike slabi projekt EU i unutarnju koheziju. Zbog svega toga Brexit prisiljava članice EU da stanu na kočnicu i vrste se promišljanju zajedničke budućnosti na zdravim osnovama. Da, i kada veliki provokator Farage kaže svojim kolegama zastupnicima u Europarlamentu da nikad u životu nisu radili ozbiljan posao i bili poduzetnički odgovorni, on nije sašiv u krivu. EU je previše postao zajednica država koja previše njeguje birokraciju, a zanemaruje države. Međutim, Farageovi su motivi za tu kritiku upitni. Ne smeta njemu što su se institucije EU suviše birokratizirale. Već vjeruje da Britaniji te institucije više ne trebaju za dominaciju u europskoj politici.