Povratak na klasični dvostranački sustav i kraj trenda novog i ‘drugačijeg’?

Ponovljeni španjolski parlamentarni izbori u nedjelju mogli bi biti indikativni za Hrvatsku, koja je u donekle sličnoj situaciji. Španjolci su za razliku od Hrvata preskočili višemjesečno mučenje s ‘frankenštajnskom vladom’ i nakon neuspjelih pregovora između nekoliko ‘pobjednika’ na prošlogodišnjim izborima odlučili pokušati ponovno uštedjevši si nekih tri-četiri mjeseca u odnosu na Hrvate (od izbora do izbora prošlo je oko pola godine, a u hrvatskom će slučaju to vjerojatno biti desetak mjeseci). No ni u ponovljenome političkom razračunavanju rezultati nisu nedvosmisleni iako su iznenadili anketare. Umjesto predviđenoga konačnog pada konzervativaca pod vodstvom dosadašnjeg premijera Mariana Rajoya njegova Narodna stranka ostvarila je uvjerljivo najbolji rezultat i napravila velik korak prema vraćanju na vlast.

Intuicija mi govori da neće biti trećih izbora, izjavio je Rajoy. I jedna od najvećih ekonomija Europske unije prvi se put u svojoj demokratskoj praksi našla u nejasnoj situaciji, socijalisti i konzervativci dosad su se prijateljski smjenjivali na vlasti bez ometanja. Narodnjaci bivšeg premijera osvojili su i ovaj put relativnu većinu glasova (33 posto) uz napredak od nekoliko postotaka, no opet nedovoljno za čisto preuzimanje vlasti, dok su i suparnici prošli više-manje jednako. Populistički Podemos nije uspio preskočiti socijalističku stranku kao što se nadao, ali zadržao je treće mjesto s 21 posto glasova. U zbroju, koji ne znači mnogo jer ‘novi’ ne žele sa ‘starima’ neovisno o ideološkim usmjerenjima, ljevica ima 156, a uvjetna desnica, Narodna stranka i Građani, 169 mandata od ukupno 350.

Iako se očekivalo da bi Podemos s Ujedinjenom ljevicom trebao polučiti uvjerljiviji rezultat nego zadnji put, kad su dvije stranke nastupile odvojeno, to se nije dogodilo. S druge strane, konzervativci su od velikih igrača s prošlih izbora jedini znatno napredivali premda opet trebaju nečiju pomoć. Najveći su gubitnici, opet značajno iz perspektive Hrvatske, u ponovljenoj vježbi Građani, svojevrsni pandan Mostu, koji su pali za petinu, a posebno je zgodan detalj da se s Narodnom strankom ne uspijevaju dogovoriti zbog inzistiranja mlađahog šefa stranke Alberta Riveren na Rajoyevu odstupanju s mjesta šefa Narodne stranke. Bez obzira na i dalje neodlučenu situaciju, sada se čini izglednim Rajoyevu vraćanje na vlast, iako ništa nije sigurno.

Treći izbori ne bi imali nikakva smisla; birači su umorni i nestrpljivi i država ne može još dugo čekati funkcionalnu vladu, stoga je kakav-takav dogovor na vidiku jednostavno nužnost. O vjerojatnim kombinacijama ipak je teško nagadati – nakon prošlih izbora sve su se relevantne stranke uglavnom držale maksimalističkih zahtjeva, što je pristup kojem su zasad još vjerne. Dogovor oslabljenih Građana i ojačanih narodnjaka lako je moguć usprkos načelnom protivljenju pojavi Mariana Rajoya, pa je glavno pitanje kako naći zajednički jezik sa snagama na ljevici. Budući da vlast zapravo ne može preuzeti bez socijalista, Rajoy će morati pokušati dogovoriti kohabitaciju s njima, pri čemu se manjinska vlada čini izglednijom od velike koalicije.

Čak i kad bi u koaliciju privukao manje lokalne stranke iz Baskije i s Kanarskih otoka, Rajoy bi bio ‘kratak’ za jedan glas. Ako bi i navukao točan broj glasova za većinu, vladanje bi mu bilo klimavno tijekom cijelog mandata, zbog čega mora težiti održivijoj varijanti, odnosno ‘velikom dogovoru’. Koliko god se druge stranke nastavile protiviti suradnji s Rajoyem, izborni rezultat znatno je ojačao njegov položaj, zbog čega inzistiranje na njegovu odlasku ili micanju u drugi plan nema ni političkog temelja ni logike. Građani su stranci pod njegovim vodstvom dali pet posto više glasova nego u prosincu. Rivera je već napravio potrebne korake za suradnju objavom da Rajoyeva micanje nikad nije bilo presudan preduvjet, međutim njegova stranka nije dovoljna za stvaranje vladajuće vještine.

Situaciju Rajoyu utoliko olakšava sad očita nemogućnost ljevice da kreira većinu, čak i kad bi se uspjela dogovoriti, pa je njegov položaj u svakom slučaju najbolji neovisno o manjku potrebnih glasova. Ovi izbori pokazali su i koliko političko neiskustvo može stajati. Prošle je godine postojala mogućnost zajedničke vlade Građana, socijalista i Podemos, no stranka pod vodstvom Pablisa to je odbila jer nije željela surađivati sa ‘starom gardom’ iz Socijalističke stranke. Sada ta mogućnost više nije ni na stolu, a Podemos će vrlo teško osjetiti čar vlasti u dogledno vrijeme.

Nadam se da će Pablo Iglesias razmisli o tome da je mogao stati na kraj vladavini Mariana Rajoya, ali da to nije želio, rekao je očito kivni šef socijalista Pedro Sánchez.

Ta Iglesiasova odluka mogla bi biti dalekosežnija nego što se čini na prvi pogled. Famozn ‘treći putovi’ obično su vrlo krhke političke pojave, izrazito ovisne o trenutku i prolažnom zanosu birača. Iako sudjelovanje u vlasti ne jamči dugoročan opstanak, nego, naprotiv, obično vodi u raspadanje iluzija birača, pruža bar nekakve izglede za ostatak u njihovu malo duljem sjećanju i zadržavanje donekle relevantnog postotka. Ovakav prijeti rapidno potonuće u zaborav, posebice ako se u sljedeće četiri godine osjetno ne popravi ekonomska situacija u zemlji.

Drugi faktor koji radi protiv trećih opcija jest njihov poslovnički manjak političke kohezije, usklađenosti promišljanja, hijerarhije i jasne strukture, zbog čega bi neuspjeh na izborima mogao služiti kao katalizator unutarnjih razmirica i sitničavih natezanja. Pukotina u Podemosu već ima; zajednički nastup s Ujedinjenom ljevicom bio je kamen spoticanja od početka, a nakon izbornog neuspjeha takve kombinacije povici protiv Iglesiasa sve su glasniji unutar stranke. Španjolski izbori mogli bi se pokazati zanimljivi i na načelnoj razini jer možda sugeriraju polagan povratak na klasični dvostranački sustav u preferencijama birača i kraj trenda novog i ‘drugačijeg’. To ne mora značiti trenutačni povratak u sigurna njedra stožernih stranaka, ali mogao bi biti početak kraja visoke popularnosti ‘trećih putova’, pogotovo ako se šire društvene okolnosti nastave stabilizirati.

Prvi put od izbijanja krize dugotrajna nezaposlenost pala je snažnije od kratkotrajne. Što je još važnije, pada nezaposlenost među mladima, posebno u zemljama koje su bile najviše pogođene krizom.

Sudeći prema ljetnom izdanju Pregleda zapošljavanja i socijalne situacije koji Komisija objavljuje kvartalno, kronični problem europske ekonomije pokazuje znakove trajnijeg oporavka. Broj zaposlenih građana Europske unije povećao se za čak tri milijuna u odnosu na godinu dana prije, a dugotrajna nezaposlenost smanjila se za 0,6 posto i sada predstavlja 4,3 posto ukupne radne snage. Štoviše, ovo je prvi put od izbijanja krize da je dugotrajna nezaposlenost pala snažnije od kratkotrajne nezaposlenosti (manje od dvije godine). Što je još važnije, ističe se u sižeu izvješća, nezaposlenost među mladima, posebno neugodna boljka za europske vlade, pala je osjetno u zemljama koje su bile najviše pogođene krizom.

S druge strane, da se uopće spominje kriza kao referentna točka nešto govori o uspješnosti Europe u borbi s njezinim posljedicama, stvari barem idu nabolje. Izjava povjerenice za zapošljavanje, socijalna pitanja, vještine i mobilnost radnika Marianne Thyssen izvršno ilustrira dvojakost predstavljenih podataka. Ovi pozitivni pokazatelji pokazuju da se napori u smjeru stvaranja radnih mjesta i borbe protiv nezaposlenosti na europskoj i nacionalnoj razini počinju isplaćivati, rekla je Thyssen.

Treba, naime, samo osam godina da rad donese opipljive plodove, premda su rezultati i dalje polovični. Ipak, pregled pokazuje da, usprkos poboljšanju u stopi dugoročne nezaposlenosti, ostaje izazov dopiranja do onih koji su najdalje od tržišta rada. Primjerice, za NEETse (mladi koji se ne školuju, nisu zaposleni, ne usavršavaju se i ne traže aktivno posao) nema previše promjene, kako na razini EU, tako i na nacionalnoj razini.

Nadam se da ćemo zajedno s državama članicama što je brže moguće pokrenuti inicijative poput Preporuke za dugotrajnu nezaposlenost i Agende za nove vještine, dodala je povjerenica. Pregled za Hrvatsku pokazuje vrlo zorno dubinu pada od 2008. na 15,6 posto u posljednjem kvartalu 2008. na 15,6 posto u četvrtom kvartalu prošle godine. Isto tako, postotak onih u kategoriji ‘obeshrabreni’ u Hrvatskoj je iznosio 8,8 posto u posljednjem kvartalu prošle godine, manje samo od Italije (13,3 posto), a dugotrajno nezaposlenih bilo je 10,1 posto. Viši je postotak zabilježen samo u Španjolskoj (10,5 posto) i Grčkoj (18,1 posto).