Privatni sektor i sjedište EU

Gospodarstvo i dalje ne osjeća potrebu da bude na mjestima odlučivanja, a državni sektor nije uzeo što Bruxelles može dati. Nakon Brexita slijedi preslagivanje karata, s tim i nove prilike.

Što je ključno reći zašto hrvatski biznis za razliku od tisuće drugih tvrtki i gospodarskih organizacija koje imaju zastupstva u Bruxellesu u tome ne vidi ama baš nikakav smisao? Iako hrvatski BDP raste (mnogi to pripisuju ulasku u EU, a ne Vladinoj politici) i EU nam je najveći trgovinski partner, njegove institucije i dalje su nam poslovno nezanimljive. Nijedna hrvatska tvrtka nije dobila ugovor i ne radi u Africi iako se povjerena iz Hrvatske bavi međunarodnim razvojem i nerazvijenim svjetskim državama pomaže sagraditi osnovnu životnu infrastrukturu.

Slijedom tog pitanja razgovarao sam ovih dana s desetak tvrtki i udruga koje su u Bruxellesu već godinama. Mađarska razvojna banka (pandan HBOR-u) ima ured koji u najranijim fazama želi utjecati na zakonodavni okvir koji stvara EU. Španjolska banka BBVA ima poslovnicu u središtu distrikta EU, ali putem Bruxellesa zagovara razna financijska i regulatorna pitanja. Talijanske željeznice s pomoću svojeg ureda prate tempo projekata EU i traže partnere za nove projekte. Njemački proizvođač naružanja prati rad institucija EU i NATO-a. Ukrajinski Energoatom otvorio je ured zato što mu je važno da stalno bude ondje zbog pitanja o energetici EU. Španjolski ribari imaju predstavništvo jer žele biti na sastancima različitih radnih skupina koji se stalno održavaju o ribarskoj politici EU.

Svi ti poslovni subjekti imaju poseban razlog zbog kojega im nije dovoljno baviti se samo nacionalnom razinom. Poslovni se počnu u Bruxellesu pa dovrše na domaćem terenu, ali prva se prilika mora zgrabi biti vani. Hrvatski energetski sektor (s otvorenim projektima vrijednima više od milijardu eura) nema nikoga tko kontinuirano prati rad institucija EU i razvoj Unijine politike te pripadajućih financijskih instrumenata (dobar je primjer projekt Jadransko-jonskoga plinovoda o kojem se govorilo naveliko prije dvije godine, a danas više nije ni na B-listi prioriteta, nego je spušten na C-listu).

Zbog neprijetnosti na mjestima na kojima smo trebali biti kad se odlučivalo i potpunog zanemarivanja događaja u Bruxellesu kao država i gospodarstvo izgubili smo stotine milijuna eura poslova i novih ulaganja. Katkad svjesno, češće nesvjesno. HGK je, treba otvoreno reći, jedina hrvatska poslovna organizacija koja je ostala braniti boje hrvatskog biznisa u Bruxellesu.

S druge strane, ni nakon tri godine Hrvatska nije uspjela dobiti agenciju EU ili barem tajništvo neke međunarodne organizacije na svom teritoriju (sve države članice financiraju agencije EU). Bilo je govora o tajništvu Prometne zajednice, što automatski znači stotinjak novih radnih mjesta, organizaciju mnogih konferencija, seminara, avionske karte i druge usluge kojima se koriste takve organizacije. Takva tajništva važna su jer daju vidljivost EU u državi članici, potiču suradnju i kontinuiran dijalog na nekom području. Isto tako, brinu se za transpoziciju europskoga zakonodavstva (acquis) i rade na provedbi u paketu.

Takav projekt ne možete dobiti bez ozbiljna i ciljana lobiranja institucija EU. Konkretno, to je zadatak MVEP-a, koji je ključni strateg i motor u odnosima između Hrvatske i EU. U Upravi za promet Hrvatska je već trebala imati zamjenika glavnog direktora. Taj položaj bit će druga najviša dužnost koju je Hrvatska dobila (prva je sâm povjerenik).

Ususret novim izborima i novoj predizbornoj kampanji treba vidjeti hoće li prilike koje Bruxelles nudi biti dovoljno artikulirane i mogu li nakon toga uslijediti i operativne promjene u načinu upravljanja i redefiniranju načina djelovanja.