ŠIRIMO SE, ALI MNOGO SMO ULOŽILI I ZADUŽILI SE, ZATO NAM JE DANAS TEŽE NEGO IKAD

Mini mljekara Veronika danas je na svakoj zagrebačkoj tržnici, na čak trideset samostalnih prodajnih mjesta, i baš se na svakome od rana jutra u redu čekaju svježe mljeko, sir, vrhnje i sirutka iz male domaće mljekare. Osim tržnica tu je deset delikatesnih prodavaonica, a uspjela se plasirati i na Konzumove police. Desinić, mjestašće u srcu Zagorja, tako je postalo poznato ne samo po tužnoj legendi o lijepoj Veroniki Desinićkoj, prema kojoj je mljekara dobila ime. Nakon 16 godina Mini mljekara Veronika postala je prepoznatljiv brend i sinonim za kvalitetne domaće mliječne proizvode. Vlasnik Mladen Šurbek i danas se, kao i prvog dana davne 1999., svakodnevno bori za opstanak na tržištu. Velika ulaganja, spora birokracija i povlačenje novca, investicije, sve manje domaćih mljekara, borba s uvoznim jeftinjim mljekom glavni su problemi jedine mljekare u Krapinsko-zagorskoj županiji.

– Nažalost, danas, 2016., mogu reći da mi je najteže. Borimo se protiv vjetrenjača i pokušavamo opstati. Mnogo smo uložili, mnogo se zadužili. Novac koji smo povukli iz EU čekamo godinama zbog spore hrvatske birokracije. Potkraj prošle godine napokon smo proširili pogon, otvorili nove prodavaonice, ali sve su to i dodatne obveze. Od 440 kooperanata, malih mljekara s kojima smo svakodnevno radili, u posljednje dvije godine otpalo ih je 150. Propali su.

– Mogao bih reći da to ide na ruku našoj mljekari, ali samo uvjetno rečeno. Izrazito sam nezadovoljan time što mali mljekari nestaju, i to zbog mačehinskog odnosa države. Svako jutro obilazimo 250 kooperanata, nije nam problem što su to ljudi koji imaju od pet do deset krava; naravno, ima i većih. Svi oni imaju samo pravo, domaće mljeko, zato su nam dragocjeni. Raštrkani su po cijeloj županiji, u teško dostupnim dijelovima, i sve ih treba obići i pokupiti mljeko. Otkupim 98 posto mljeka Krapinske županije. Danas imamo kooperante u Varaždinskoj županiji i nekoliko njih u Zagrebačkoj. Zbog toga smo prije nekoliko godina nabavili šest specijalnih kamiona cisterni koji mogu proći uskim zagorskim cestama do svake kuće. Za njih smo se 2014. prijavili za program IPARD. Ukupan je iznos bio 2,5 milijuna kuna, a dobili smo 1,25 milijuna.

– Otkupim 23.000 litara mlijeka na dan. I to sada kad sam proširio pogon, prije sam otkupljivao malo manje. Jako sam ponosan na to što je naše mljeko potpuno domaće, ne uvozimo ni litru. Usudio bih se reći da smo po tome iznimka u cijeloj državi. Ponosan sam na svako gospodarstvo koje je uspjelo zadržati krave. U posljednjih deset godina prepolovljen je broj krava u Zagorju. Naša zagorska ispaša, trave, bilje posebni su i to daje kvalitetu našem mljeku te dalje vrhnu, siru. Najponosniji sam kad vidim da moji radnici uzimaju i za sebe naše proizvode, da su im jednaki kao njihovi domaći.

– Osim što je mljeko domaće, od štale do stola prođe 24 sata. Nemam mljekara na zaliham, nema skladištenja. Sve što se svako jutro doveze u mljekaru odmah se preradi i putuje hladnjačama na prodajna mjesta. Nismo industrija koja mljeku uzima kvalitetne sastojke. Sir i vrhnje proizvodimo upravo onako kako se to oduvijek radilo na selu. Naše se mljeko ne homogenizira i ne sterilizira, zato ima miris i okus. Kupci koji to prepoznaju ostaju nam vjerni.

– Novi pogon vrijedi 15 milijuna kuna. Više nisam imao vremena čekati poticaje ili sredstva EU i kreditno sam se zadužio. Taj novi pogon bio mi je i uvjet za standard EU. Od nas proizvođača i poduzetnika mnogo se traži, a malo nam se pomaže. Najgore je što su pripreme za gradnju trajale više od tri godine, na tome smo izgubili mnogo vremena. Sve zbog sporosti, problema s vlasništvom jer je bivši vlasnik zemljišta na kojem je danas Veronika bila Poljoprivredna zadruga Desinić koja je završila u stečaju. Potkraj 2015. pogon je napokon dovršen, a, evo, sada me već pritišću da asfaltiram i uređim put do hale. Nitko se ne pita može li čovjek u nekoliko mjeseci napraviti ono što država ne može godinama. Birokracija jednostavno ne razumije s čime se poduzetnici sve bore i koliko je teško opstati.

– Ne odustajem od naše domaće sirovine i zato se, zbog kvalitete, ne bih ni širio više od 25.000 litara mlijeka na dan. Litru mlijeka kooperantima plaćam u prosjeku dvije i pol kune, ovisi i o kvaliteti mlijeka. Većina naših kooperanata mali su mljekari s pet do deset krava, ima i velikih s pedesetak krava. Mlijeko prolazi analizu na antibiotike u našoj mljekari, a mikrobiološku analizu u laboratoriju u Križevcima. Znači, imamo domaći, kvalitetan i siguran proizvod za šest kuna po litri. No uvoz je strašan, danas je više od polovice mlijeka uvozno. Otkupna je cijena i upola manja od naše, rabati i uvjeti u trgovačkim lancima neizdrživi su i zato nam se ne isplati ni boriti za njih.

– Vlastita prodajna mjesta pridonose kvaliteti i ljudi nas drugačije doživljavaju. Moj je cilj više od 80 posto plasirati s pomoću svojih prodajnih mjesta. Danas smo na trideset prodajnih mjesta, ponajviše na zagrebačkim tržnicama, zatim u 10 do 15 Konzuma, tri Bille i dva trgovačka centra, zagrebačkom i splitskom City centru. Imamo poziva iz drugih dijelova Hrvatske, ali to su opet novi zahvati i ulaganja, nedostatak sirovina, prijevoz… Otvorili smo sad i desetak delikatesnih prodavaonica u kojima se uz naše mljekarske proizvode mogu kupiti i pekarski, tjestenina i mlinci, a od drugih domaćih proizvođača uzimamo sir, pršut, kulen. Evo, ovog ljeta otvaramo dvije turističke prodavaonice na Krku – u kampovima u Njivicama i Ježevcu. Vidjet ćemo hoće li turisti i gosti biti zainteresirani, o tome ovise daljnji planovi.

– Veronika danas ima 160 zaposlenih, ali to su uglavnom trgovci na mnogim prodajnim mjestima i vozači naših cisterni i hladnjača. To moram naglasiti jer u samoj mljekari u proizvodnji radi samo dvadeset ljudi. Istina, 2003. imali smo ukupno 14 zaposlenih, ukupni prihod od 8,5 milijuna kuna, a već za četiri godine 46 zaposlenih i 22,5 milijuna kuna. U 2015. imamo 160 zaposlenih i ukupni prihod od 52 milijuna kuna. Međutim, zahtjevi i obveze sve su veći, kao i ulaganja koja smo gotovo sami morali realizirati, vlastitim sredstvima i kreditom.

– Ni nakraj pameti nije mi bilo da ću se baviti ovime, po struci sam trgovac. Bio sam u Hrvatskoj vojsci kad smo u Oluji ušli u Knin. Ušao sam u tamošnju mljekaru u kojoj je na pultu stajao još svjež, tek napravljen sir. Razgovarao sam s ljudima i pomislio kako u Zagorju, u kojemu ljudi žive od krava, gdje je kvalitetna ispaša na bregima, nema mljekare. Moj je otac nekada radio za Dukat jer je Dukat u ovom kraju otkupljivao mlijeko; devedesetih je prestao. Vratio sam se kući u Zagorje iako sam najprije planirao ostati u vojsci i polako je u meni rasla ideja o mljekarstvu. Kad sam 1999. otvorio Veroniku, prvih pola godine mislio sam da je gotovo. Hladnjače su bile pune mlijeka. A onda je krenulo.

– Prije desetak godina na području Krapinsko-zagorske županije bilo je više od 18 tisuća krava. Danas je samo oko 5500 grla, a samo u posljednjih godinu dana broj je pao za gotovo sedamsto grla. I broj isporučitelja mlijeka u posljednjih se desetak godina smanjio za gotovo šest puta. Nekad ih je bilo više od dvije tisuće, a danas ih je samo oko 350 koji mljekarskoj industriji isporučuju manje od devet milijuna litara mlijeka na godinu. Sve niža otkupna cijena koju nude velike mljekarske industrije tjeraju i zagorske poljoprivrednike da se okrenu manjim preradivačima mlijeka. S kooperantima imamo dobar odnos, jako su nam važni i nastojimo ih zadržati.

– Čak i ne možemo izdvojiti samo jedan, dva. Mlijeko, maslac, vrhnje, sirutka je veliki hit, prvi smo počeli s tim. Za proizvode ‘Slatka Veronika’ dobili smo nagradu na novosadskome međunarodnom poljoprivrednom sajmu.