Ovrha se u pravilu prekida samo iznimno. To ipak nije nemoguće, posebno ako je sud ‘odlučio podnijeti zahtjev Europskom sudu o tumačenju prava Europske unije ili o valjanosti propisa koji su donijele institucije Europske unije’.
Kada dođe do ovršnog postupka, pretpostavlja se da je propisana procedura provedena i da s ovrhom ne treba čekati i time pogodovati dužniku. No, jedno je takvu tvrdnju izreći načelno (što nitko neće ni dovoditi u pitanje, posebno jer u pravilu do pokretanja ovrhe prođu godine), a drugo je provedba u praksi, posebno ako se u međuvremenu promijene neke okolnosti. Uloženi izvanredni pravni lijek može dovesti do uklanjanja ovršne isprave. To se ne događa često, a još rjeđe tako da se otklene sve posljedice ovršne isprave i definitivno obustavi ovrha.
Pri tome treba razlikovati obustavu ovrhe, koja je u pravilu definitivna, od prekida ovrhe, koji znači da se zaustavljaju sve radnje u ovrsi, ali samo dok se ne dogodi nešto što se čeka i ovisno o tome što se dogodilo s ovrhom nastavit će se ili će se ovrha obustaviti. Naravno, od prekida ovrhe treba razlikovati i odgođu ovrhe, koja ničim izravno ne otklanja značenje ovršne isprave, ali traži da se primjerice pričeka s ovrhom dok se donese odluka o uloženom izvanrednom pravnom lijeku.
Hrvatski je Ovršni zakon dosta opsežan, ima čak 371 članak s mnogo stavaka i podstavaka, a i mijenjan je mnogo puta. Pri tome ne mislimo samo na izmjene i dopune Ovršnog zakona nego i na donošenje potpuno novih zakonskih tekstova. No unatoč svemu tome u takvom se zakonskom tekstu nije našlo mjesta za institut prekida ovršnog postupka, što je vrlo čudno. Međutim, to ne znači da je riječ o potpunoj pravnoj praznini zato što je Ovršni zakon u članku 21 uputio na odgovarajuće odredbe (u ovom slučaju o prekidu) Zakona o parničnom postupku (ZPP). Tako se razlozi za prekid postupka ovrhe nalaze u čl. 212. i 213. Zakona o parničnom postupku i uglavnom riječ je o razlozima koje i nije moguće dovesti u pitanje, a koji su na neki način nužno zlo svakog postupka. Tako je primjerice očito da postupak treba prekinuti ako je stranka umrla, pri čemu će se nastaviti kada se dostavi dokaz (u pravilu rješenje o nasljedivanju) tko je nasljednik ili tko su nasljednici. Slično je sa svim razlozima iz čl. 212. ZPP-a.
No, bitno je drukčije s člankom 213. Zakona o parničnom postupku. Njegov drugi stavak kaže da će do prekida doći ako je sud ‘odlučio podnijeti zahtjev Europskom sudu o tumačenju prava Europske unije ili o valjanosti akta koje su donijele institucije Europske unije’. Taj drugi stavak je (naravno ako je riječ o slučaju koji ima tu europsku dimenziju, a može je imati uvijek ako su u pitanju načela, primjerice legitimnog očekivanja ili razmjernosti) na neki način neiscrpna mogućnost za prekidanje postupka, što će se s vremenom naravno smanjivati.