Švicarski franak

Tko god osvoji Banske dvore, naći će se pred dramatičnim odlukama o rebalansu ovogodišnjeg proračuna i sastavljanju onoga za 2017. Dogodine na naplatu dolazi golemih 40 milijardi kuna duga, a obvezama bi se mogle pridružiti i plutajuće mine: mogući troškovi države za saniranje konverzije švicaraca, za spor s Inom, zahtjeve državnih sindikata…

Vi sve znamo, manje ili više, čak i birači: stanje državne blagajne, količine, vrste i iznose obveza, razloge pada ili rasta BDP-a, reforme zadatke. Pa ipak se svaka novoizabrana vlast ponaša poput djeteta koje je upravo odmotalo dar – iznenađeno, razočarano, ekstatično, već prema situaciji. Redovito se mjesecima čeka prvi suvisao potez, a kadrovske križaljke traju dulje od povijesnoga meča Karpov – Kasparov (48 partija, više od pet mjeseci). Zato je odavna trebalo obvezati izborne trkače na formiranje vlade u sjeni, s popisanim imenima svih ministara koji odmah kreću u ofenzivu. Ako to mogu zemlje uređenih gospodarstava, onda bi to za našu katastrofu trebalo biti zakon. Ovoga puta doista nema vremena. Novu vladu odmah očekuju precizni zadaci – rebalans ovogodišnjega proračuna i donošenje proračuna za 2017., godinu u kojoj ukupne (i potencijalne) obveze dosežu 60 milijardi kuna!

Manja potrošnja i deficit – Zbog prijevremenih izbora aktualna će vlada pola mandata odraditi kao tehnička, zbog čega će potrošnja biti manja od planirane, posljedično i deficit. To će biti najveći doprinos nasljednicima. Ovogodišnji će proračun trebati rebalans zbog funkcioniranja Vlade kao tehničke i toga što će posljednje tromjesečje zemlju voditi nova vlada. Novi bi proračun trebao imati potpuno izmijenjenu strukturu: više novca za financiranje kapitalnih projekata, manje za državnu administraciju – misli Josip Budimir, ekonomski strateg HSLS-a i nešuđeni ministar u Oreškovićevoj vladi.

S time se slažu ekonomski analitičari. Željko Lovrinčević iz zagrebačkog Ekonomskog instituta nije želio davati ocjene jer je Vladin pravi rad ionako izostao. Razočaran je što je ideja o stručnim osobama u Vladi uništena, kao i pojam reformi, upotrijebljen samo u svrhu političkoga marketinga. Upozorava i da je za neka bolja vremena, najranije za 2018., ostavljena i prevažna porezna reforma. Za nju je potrebno provesti široku javnu raspravu, dobiti i odobrenje Europske komisije, a bilo bi pristojno uvesti je 1. siječnja zbog računovodstva i tvrtki i proračuna.

Doduše, rezanje najviših stopa poreza na dohodak najavljuje su lani obje najveće političke opcije, pa bi to ponovno mogao biti predizborni adut. – Prije ili poslije morat ćemo smanjiti progresivnost oporezivanja najvišom stopom. U protivnome ćemo ostati nekonkurentni – smatra Budimir. Iako bez privremenoga financiranja funkcionira jedva tri i pol mjeseca, postojeća vlada nije neaktivna. Od donošenja proračuna do sada plasmanom domaćih i inozemnih državnih obveznica zadužila se za deset milijardi kuna, a izdala je i gotovo pet milijardi kuna državnih jamstava brodogradnji i cestogradnji. Istina, većinom za refinanciranje starih obveza, pa se dug ne povećava, čak se i smanjuje za iznos povoljnijih kamata. No ti su troškovi jasni i predviđeni proračunom. Problem je u obvezama koje plutaju kao potencijalne podvodne mine spremne eksplodirati. Na njima bi se proračun mogao slomiti.

– Do kraja prvoga tromjesečja 2017. trebao bi biti poznat rasplet priče o švicarskome franku. To je potencijalna obveza koje nema u proračunu, a ako se ne rasplete zadovoljavajuće, može završiti postupkom pred Sudom EU. Tu je i pitanje sindikata i njihovih otvorenih ugovora. Ne treba zaboraviti ni da se u drugom dijelu godine očekuje arbitražna odluka za Inu u postupku u kojemu Mol od Hrvatske traži odštetu. U tom je korpusu oko 20 milijardi kuna nepredviđenih proračunom – upozorava Lovrinčević.

Privatizacija od milijarde eura Lovrinčević nije htio prognozirati ishod arbitraže koja potencijalno nosi oko 7,5 milijardi kuna novih nepredviđenih obveza. Budimir je, međutim, uvjeren da država u sporu ne stoji dobro i da bi budućoj vladi bilo najpametnije da se pokuša nagoditi prije arbitražnog pravorijeka. Možda je ironija što je Karamarkov pad počeo upravo s probnim balonima za prekid arbitraže, no ta je opcija i dalje politička realnost unatoč razlozima za koje javnost vjeruje da su bili u pozadini.

– Otvorit će se mnoga pitanja u koja Hrvatska nije ni zagrebla. Kako namiriti potencijalne nove obveze zbog švicarskoga franka? Možda je rješenje prikupiti veći privatizacijski prihod od autocesta ili energetike. Ako arbitraža odluči u korist Mola, kako namiriti dug? Inim dionicama? Ili drugačije? Što god se dogodilo, buduću vladu čeka donošenje teških financijskih odluka. Dosadašnje su privatizacije obična igra jer ako se te obveze ostvare, morat će se razmišljati o privatizacijskim prihodima ‘teškima’ milijardu eura – uvjeren je Lovrinčević. Od privatizacije nikad nismo toliko uprihodili, a već smo prodali kupcima najzanimljivije i vrijednosno najisplativije tvrtke. Buduća vlada, koja će pregovarati sa sindikatima, bankama i mađarskim Molom, mora računati s gotovo 20 milijardi kuna koje…

Upozorenje Europske komisije Europska je komisija Hrvatskoj nedavno poslala pismo upozorenja zbog Zakona o konverziji kredita u švicarskim francima u eure, smatrajući da je Zakon o konverziji cijeli trošak prebacio na banke i da retroaktivna primjena ugrožava načelo pravne sigurnosti. Naime, Zakon dopušta da svi zajmoprincici (osim pravnih osoba) retroaktivno zamijene kredite iz švicarskih franaka u eure prema povijesnom tečaju. Time su troškovi konverzije u cijelosti pali na banke, čime se, stoji u pismu, izlazi izvan legitimnoga cilja zaštite siromašnih zajmoprincaca. Naravno, nitko ne može sa sigurnošću prejudicirati što će donijeti potencijalni sudski proces. No kalkulacije pokazuju da bi odluka protiv postojećega zakona država/zajmoprime mogla stajati oko osam milijardi kuna. To je HNB procijenio trošak konverzije kredita vezanih uz švicarski franak (CHF), iako su se prvotne procjene kretale od šest do 6,5 milijardi. Od ukupnoga troška 5,8 milijardi kuna odnosi se na trošak jednokratnoga otpisa (ujednačavanje preostale glavnice CHF i EUR dužnika), 1,8 milijardi procjena je iznosa dodatnoga umanjivanja anuiteta, a oko 500 milijuna kuna mogli bi iznositi nestambeni i otkazani krediti. Problem za novu vladu bit će i eliminiranje trogodišnje dobiti banaka (lani su banke završile s ukupnim bruto gubitkom u iznosu višem od 4,7 milijardi kuna), što ima znatne fiskalne implikacije, jer banke u tome razdoblju neće plaćati porez na dobit.

Rupa od 15 milijardi kuna Taman kada je Prijedlog zakona o javnoj nabavi trebao u saborsku proceduru – a kao endemski slučaj usuglašen je između države i poslodavaca – Sabor je imao pametnija posla: izglasavanje povjerenja Vladi. Ključna je stvar dogovora bila jedan ‘detalj’ – ekonomski najpovoljnija ponuda umjesto cijenovno najniže. HUP je to smatrao najvećim problemom. Koliko velikim isticao je na primjeru zdravstva – danas domaće bolnice usmjeravaju 1,7 milijardi kuna koje troše na javnoj nabavi isključivo za kupnju proizvoda stranih proizvođača. Prema najnižoj cijeni, naravno. Novi je zakon trebao eliminirati i sve ono na što je upozoravala Europska komisija – da na javnim natječajima sudjeluju prosječno svega 3,2 ponuditelja, da u čak 45 posto slučajeva na natječaj stiže samo jedna ponuda te da 74 posto tvrtki smatra da su specifikacije namještene za određenu tvrtku. Iako procjene nalazca kažu da su upitne oko dvije milijarde kuna predviđenih za nabavu do kraja godine, statistika pokazuje da bi to moglo biti mnogo više. Naime, godišnja javna nabava u prosjeku vrijedi oko 40 do 42 milijarde kuna. S obzirom na to da smo duboko zagazili u drugu polovicu godine, da je Vlada radila normalno u drugome bi se dijelu godine dobavljala sigurno raspodijelilo barem 15-ak milijardi kuna.

Umrtvljen investicijski ciklus Vlada je šest mjeseci toliko bila zauzeta slaganjem kockica da nije na kraju stigla usuglasiti tko će upravljati kojom državnom tvrtkom, agencijom i/ili institutom. Nakon početnoga loptanja s pitanjem tko je ukinuo natječaje i ponovno uveo politička imenovanja, potkraj travnja odlučeno je da će nove uprave ipak tražiti preko natječaja. Pri tome bi za šest tvrtki (Autocesta Rijeka – Zagreb, HŽ Putnički prijevoz, HŽ Cargo, Croatia Airlines, HEP i Jana) upravu tražile headhunting agencije. Zašto baš tih šest tvrtki? Zato što je načelnii plan glasio da se za tvrtke kojima su konsolidirani prihodi u 2014. godini iznosili više od 750 milijuna kuna primijenio odabir uprave putem headhunting agencija, što će reč dovesti u njih profesionalni kadar. Do sredine svibnja trebao je započeti proces s barem jednom headhunting agencijom. S obzirom na to da se računalo s 40 natječaja, očita je namjera bila da se smjene odrade ne samo u tvrtkama kojima je upravi ili nadzornom odboru istekao mandat nego u svim tvrtkama u kojima je zatečen stari kadar. Na kraju je priča tehnička vlade završila s gotovo stopostotnim starim upravama i nadzornim odborima. Doduše, potkraj svibnja prometni minister dominirala su izvješća o radu u prijašnjim godinama – kaže Deranja. Zato od nove vlade uz oživljavanje socijalnoga dijaloga u sklopu GSV-a očekuje da zaboravi stotinu dana uvođenja u posao jer vremena nema. Mjeren standardom, od nas je lošija samo Bugarska, što je neprihvatljivo.

Novi model za javni sektor Upravo zato što smo prema svim pokazateljima među lošijim članicama EU, mnogi naši sugrađani bolju budućnost traže u drugim zemljama. Njihov veći odlazak s dugogodišnjim lošim demografskim trendovima, koji su se također sustavno ignorirali, već sada pokazuje alarmantne negativne posljedice za gospodarstvo. Svjedoci smo sve češćih situacija da poslodavci unatoč velikom broju nezaposlenih ne mogu naći radnu snagu. Uvjeti u kojima se posluje moraju se promijeniti jer bez toga nema prostore za rast konkurentnosti hrvatskih tvrtki, pa ni prostore za rast plaća. Sve što su mogle napraviti, tvrtke su već napravile. Zahvaljujući restrukturiranju privatnoga sektora i povoljnim vanjskim okolnostima danas bilježimo rast BDP-a. Međutim, taj rast ne može biti veći bez promjena uvjeta poslovanja. Zbog svega toga…

Oleg Butković imenovao je nove čelnike HAC-a, HŽ Infrastrukture i HC-a, ali uz velike upitnike o zakonitosti smjena i imenovanja (odluku je donio osobno, ne Vlada). U ambisu između starih kadrova koji se nisu usuđivali raditi i novih koje je tek trebalo ‘prvesti’ investicijski je ciklus potpuno umravljen.

‘Slamanje’ javnog duga bilo je jedan od temelja Oreškovićeve vlade, a ministar financija Zdravko Marić i danas se, kad govori o skorašnjim ocjenama hrvatskoga kreditnog retinga, voli pohvaliti kvalitetnim upravljanjem javnim dugom. No, unatoč tome što je potrošnja bila ograničena zbog privremenog financiranja, država se uspjela do polovice srpnja zadužiti za novih 6,5 milijardi kuna. Kako? U ožujku su izdane državne obveznice u iznosu od četiri milijarde kuna, a u srpnju je država izdala šest milijardi kuna vrijednih obveznica. Od toga tri milijarde bit će potrošeno za refinanciranje starih dugovanja. Vlada je cestogradnji i brodogradnji izdala više od 660 milijuna eura vrijedna državna jamstva. Za stara dugovanja izdana su jamstva u iznosu od 1,9 milijardi kuna, a stvorene su nove obveze od tri milijarde kuna kojima će se financirati rastrukturiranje HAC-a i novogradnje Uljanika.

Prema proračunskim projekcijama, sljedeća godina bit će jedna od najintenzivnijih što se tiče financiranja državnog duga. Ukupno 2017. godine Republici Hrvatskoj dospijet će na naplatu 29 milijardi kuna obveza po glavnici za financijsku imovinu i otplate zajmova te još 11,2 milijarde kuna kamata za zaduženja u inozemstvu i u Hrvatskoj po vrijednosnim papirima, kreditima i zajmovima.

Tim svotama Hrvatska je premašila izdvajanja za tu namjenu iz 2014. godine, kad je dospjelo i otplaćeno 27,1 milijardu kuna kreditnih obveza. Za usporedbu, 2015. godine te su obveze iznosile 25,3 milijarde kuna, a ove godine iznose svega 19,4 milijarde kuna. Proračunske projekcije za 2018. godinu naznačuju određeno olakšanje, jer će tad dospijeti više od 10 milijardi kuna manje kreditnih obveza. A opet, riječ je o 18,6 milijardi kuna. Kako se može utvrditi uvidom u proračun, među kamatnim obvezama koje dospijevaju na naplatu iduće godine najveće su one za obveznice izdane u inozemstvu (4,7 milijardi kuna) te za obveznice izdane u Hrvatskoj (4,5 milijardi kuna).

U drugoj su polovici ožujka započeti, sredinom travnja prekinuti, u svibnju se tada još ne-tehnički premijer Tihomir Orešković nadao da su mogući. Riječ je, naravno, o pregovorima između Vlade i sindikata javnih i državnih službi o izmjenama kolektivnih ugovora i povećanju plaća za šest posto. Prema sporazumu iz 2009., nakon rasta BDP-a od dva posto u dva uzastopna tromjesečja oko 240 tisuća zaposlenih na to ima pravo. Za ispunjenje tih obveza potrebno je oko 1,8 milijardi kuna na godišnjoj razini, a tih sredstava nema u proračunu za ovu godinu niti su predviđena u projekcijama za 2017. i 2018. Sindikati su najavili da neće odustati, eventualno tek pristati na kraću odgodu primjene sporazuma, ako to Vladini pregovarači dobro argumentiraju. I nije to sve. Na tih šest posto valja dodati usklađivanje pariteta u javnim službama i gospodarstvu na prekriznu razinu (riječ je o usklađivanju plaća VSS početnika u javnim službama s prosječnom plaćom u privredi) i dostizanje dogovorene ciljane razine cijene rada. A treba isplatiti i dodatke, regrese i božićnice. Nova će vlada morati poslati najbolje pregovarače i suviše argumente, recimo poput ovih iz Liderova teksta.

Reforme ostaju prioritet. Samo promjenom načina i modela rada u javnom sektoru možemo povećati učinkovitost trošenja proračunskih sredstava i troškove svesti u primjerene okvire – kategorična je Deranja. Bez obzira na to tko će se ‘ualiti’ u vladajuće fotelje, to je, kažu svi sugovornici, prioritet. Problem je što taj prioritet nije vidljiv u programu nijedne stranke/kolačije/suradnje. Jedan bivši HDZ-ovac kaže da je najveći teret koji su nedavne vlade ostavile jedna drugoj i koji u miraz dobiva iduća – izgubljeno vrijeme! Pri tome izbori tek trebaju odgovoriti na pitanje hoće li se imalo smanjiti politička nestabilnost. O tome ponajviše ovisi moguće poboljšanje (ili pogoršanje) ocjene rejtinških agencija, a o njima pak ovisi cijena zaduživanja. – Iako je posljednje zaduženje široj javnosti prikazano kao uspjeh, hrvatskim se obveznicama trguje uz iznimno viske ‘spreadove’ u odnosu na obveznice država koje se smatraju nerizičnima ili manje rizičnima. Primjerice, prinos na desetogodišnju hrvatsku obveznicu jest oko 400 baznih bodova ili četiri postotna boda više od prinosa na njemačku desetgodišnju obveznicu. Za usporedbu, slovenske su obveznice samo stotinu baznih bodova iznad njemačkih, a češke samo 51 bod. Politička je nestabilnost zato postala glavnim čimbenikom o kojemu ovisi hoće li Hrvatska moći koliko-toliko uspješno upravljati svim problemima koji se naziru u budućnosti – matematički precizno upozorava naš sugovornik.

Da to neće biti jednostavno, iščitava iz činjenice da je izgubljeno vrijeme u kojemu su se zbog prelijevanja pozitivnih trendova iz Europe i lagana oporavka mogli stvoriti temelji za trajan i održiv rast, ali nije pokrenuta nijedna reforma koja bi mogla poduprijeti taj rast. Iako su izbornim pobjednicima bila puna usta reformi i usprkos tome što se suradnja slagala na minuncioznim reformskim detaljima, pokazalo se da reforme politiku ne zanimaju i da se za njih nije pripremila. Rezultat? Trend rasta industrijske proizvodnje već gubi snagu i posljednjih je mjeseci opet negativan. To znači da ne postoji jamstvo trajnosti takozvanog oporavka. Ako politička nestabilnost postane trend, ako vlast bude paralizirana, neučinkovita i zabavljena sama sa sobom, rast će nepovjerenje tržišta, a s njim i financijske obveze, koje već sada dosežu petinu BDP-a zemlje.