Ljudi za program promjene

Novi predsjednik HDZ-a, stranke na raskrižju između obnove i propasti, ima ozbiljne izglede otvoriti novu stranicu u razvoju Hrvatske. I jednake izglede – izgubiti se u veličini izazova.

Plenković je došao s programom promjene stranke da bi se moglo vjerodostojno ići na izbore, da bi se uopće dobila prilika promijeniti državu i uskladiti je sa standardima europskih pravnih država. Uklanjanje političkoga klijentelizma, počevši od stranke, jedna je od ključnih poruka njegova programa, bez čijeg ostvarenja sve druge padaju u vodu. Preuzimanjem predsjedničke dužnosti u HDZ-u i izborom njužeg tima u obliku glavnog tajnika (Gordan Jandroković), političkog tajnika (Davor Stier) i ostavljanja na dužnosti dosadašnjega međunarodnog tajnika (Miro Kovač) Andrej Plenković poslao je prvu poruku s kim to namjerava (u)činiti. Prvi su komentari: Plenković je okupio ekipu iz Ministarstva vanjskih poslova. Komentari ne drže vodu: iz onoga su starog Ministarstva vanjskih poslova i Zoran Milanović, i Josip Klisović, i Orsat Miljenić te mnogo drugih aktera visokopozicioniranih u aktualnoj hrvatskoj politici. Ne zato što je to ministarstvo bilo izvanzemaljsko ili zato što su oni bili nedostižni genijalci, nego jednostavno zato što su imali najviše prilike učiti i formatirati se u europskom i transatlantskom političkom kontekstu, izvan domaće političke žabokrećine. To je danas prednost. No Plenkovića, Jandrokovića i Stiera povezuje to da su upravo oni bili ključne osobe u dramatičnoj završnici hrvatskoga pristupnog procesa EU uz presudnu američku potporu. Jandroković kao ministar vanjskih poslova, Stier kao vanjskopolitički savjetnik tadašnje premijerke Kosor i Plenković kao državni tajnik i koordinator pregovora koji je držao konce pregovaračkog procesa u Hrvatskoj. Zajedničko im je i to što su u posljednjoj Karamarkovoj etapi na čelu HDZ-a, kad je krenuo u rušenje Vlade, bili među rijetkima koji su pokazali neslaganje.

Plenković i Stier to su činili i mnogo prije, ali u posljednjoj dionici Jandroković je bio među rijetkima i prvima u Hrvatskoj koji su se (ostavkom na mjesto zamjenika predsjednika Zastupničkoga kluba HDZ-a) u jeku priča o preslagivanju Vlade suprotstavili takvoj politici. Plenkovićevu političku pragmu pokazuje zadržavanje međunarodnog tajnika Mire Kovača. Međutim, to je tek početna točka za promjenu stranke koja je preduvjet za vjerodostojno sudjelovanje u izborima. Uopće nije upitan projekt novoga hrvatskog razvoja koji nudi Plenković, nije upitan ni tim koji stoji iza njega. Pitanje je mogu li oni to provesti usprkos otporima s kojima će se morati sučeliti. Prvi ispit Plenkovićeva ‘leadershipa’ izborne su liste, odnosno hoće li se uspjeti oduprijeti starim strukturama, prijateljskim i medijskim savjetnicima koji mu nude staro pod novo. Drugi, za izbore je prevažan test zajedništvo, ulazak u prostor puka i u prostor emocija, koji su u politici presudni. Onako kako je to učinio Tuđman devedesetih, svjestan da državu ne može stvoriti sa svojim dragim roštijl-prijateljima: Tripalom, Murtićem, Savkom Dabčević-Kučar, Bobetkom, Veselicama… Pritom se, dakako, Plenković ne može osloniti na one koji su slijepo slijedili Karamarka do provalije. Mora očekivati najpogledne psine od političkih protivnika i njihovih medija, prihvatiti da više nema našega dragog Andreja iz Bruxellesa. Ali Andrej, predsjednik HDZ-a, stranke na raskrižju između obnove i propasti, ima ozbiljne izglede otvoriti novu stranicu u razvoju Hrvatske. I jednake izglede – izgubiti se u veličini izazova.