Kome li je sada produljen rok za gradnju marine?

U obrazloženju Vladine odluke stoji kako je došlo do promjene vlasničke strukture u Nautica Mare jer je suvlasnik tvrtke postao Nikola Turčić Mikić, inače vlasnik građevinskog poduzeća GPP Mikić iz Omišlja, a na temelju potraživanja za dosadašnje izvedene građevinske radove. No za sada nema podataka koliki je vlasnički udio u tome iako je gotovo sigurno da je većinski vlasnik. Tako je Vladu izvijestilo Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture na čijem je čelu inače bivši novovinodolski gradonačelnik Oleg Butković, međutim preuzimanje Nautica Mare nije se dogodilo naknadnim ugovorom nego je taj plan postojao još krajem 2014. Pošto je gradnja nautičke luke stala bivša je Milanovićeva vlada dala rok tvrtki da do 15. siječnja 2015. nastavi s radovima, inače će joj oduzeti koncesiju.

Već se sve bilo pripremilo da se koncesija oduzme, a onda je dva dana prije toga Mikić dovezao svoju mehanizaciju. Već tada nam je rečeno da su se on i vlasnici Nautike dogovorili da će Mikić za vrijednost izvedenih radova preuzeti vlasnički udio u tvrtki – veli dobar poznavatelj tamošnjih prilika koji je želio ostati anoniman.

Nikad nije bilo rečeno koja je vrijednost te investicije, no u medijima se baratalo sa stotinjak milijuna kuna, a trebala je uz gradnju lukobrana i prateće sadržaje imati 260 vezova te još 200 mjesta za brodove na suhom vezu. Koncesiju je 2008. na 25 godina dobila Nautica Mare, u kojoj se kao osnivači u sudskom registru spominju tvrtka Castle Limited, registrirana na otoku Sv. Vincent i Grenadini, no iz tog je podatka nemoguće doznati tko je vlasnik te egzotične tvrtke. Kao osnivač spominje se još i Renato Išpan iz Siska, povezan sa sedam tvrtki, od kojih njih šest ima sjedište u zagrebačkoj ulici Planinska 13, među kojima je i Nautica Mare. Najzagonetnije je što je među osnivačima i Croatia Records!? Koji je njihov interes u tom projektu, ni oni nam nisu htjeli odgovoriti, no u novim podacima iz sudskog registra brisani su Castle Limited i Išpan, a ostao je CR.

Nautica Mare lani je imala samo 58 tisuća kuna prihoda i 730 tisuća kuna troškova, a slično je bilo i prethodnih godina, pa je jasno da nije mogla financirati sama toliko projekt. No da nešto nije od početka bilo u redu s tom tvrtkom, potvrđuje i raspisani natječaj za koncesiju 2007. na kojem je Željko Baotić, vlasnik Baotić grupe, imao, kažu sugovornici, najbolju ponudu, ali je natječaj bez obrazloženja poništen. Baotić je, po mišljenju sugovornika, bio najbolji kandidat za koncesiju jer ima novac, brend i tada je već imao marinu Veliki Rat na Dugom otoku sagrađenu 2006. (2010. sagrađio je i marinu kod Trogira). Iz tvrtke Baotić marina nismo dobili odgovore na naša pitanja zašto je natječaj poništen, a ni iz Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture ništa nije odgovoreno.

No na drugom natječaju 2008. pobijedila je Nautica Mare dobivši koncesiju za gradnju nautičke luke na 25 godina. Ono što je zanimljivo, kao predstavnik Nautike od početka se pojavljivao Drago Vidaković, poznatiji kao svjedok pokajnik na sudenju Ivi Sanaderu u vezi sa slučajem Sanaderova navodnog uzimanja provizije od Hypo banke. On je do tada bio Sanaderov čovjek, no njegov ime nije bilo nigdje zavedeno, nije bio upisan čak ni kao direktor (kao direktor se i dalje vodi Branko Badanjak) pa su ga zbog toga povezivali s tvrtkom registriranom na otoku Sveti Vincent i Grenadini, osnivačem Nautica Mare. U toj je priči također važno reći da je Vidaković bivši direktor Hypo Leasinga Kroatien, pa je prema tvrdnjama sugovornika ideja bila da Vidaković svojim vezama dobije kredit od Hypo banke za gradnju nautičke luke u Novom Vinodolskom.

Za koncesiju je bio jako zainteresiran i požeški poduzetnik Josip Galić, blizak HDZ-u, ali ne i Sanaderu. Nije prošao na natječaju, ali je godinu prije od Grada Novog Vinodolskog kupio tvrtku Marina Novi koja je raspolagala vrijednim zemljištem uz buduću nautičku marinu i koja je bila predviđena samo za parkiralište. Galić je Gradu platio 4,5 milijuna kuna i sumnjalo se da mu lokalna HDZ-ova vlast na čelu s tadašnjim gradonačelnikom Olegom Butkovićem pogođuje. Za kupnju Marine Novi stigle su dvije ponude; jedna od njegove tvrtke Galić, a druga od njega kao privatne osobe s ponudom od 7,1 milijun kuna. Tu višu ponudu Josipa Galica natječajno je povjerenstvo ocijenilo nepotpunom pa je prihvatilo onu manju njegove tvrtke. Zatim je pokušao dobiti koncesiju za marinu, ali je Vidaković bio ‘bolji’. No Galićevo parkiralište imalo je dobru stratešku poziciju neophodnu za buduću marinu pa je na taj način pokušavao ući u projekt gradnje marine. No Sanader ga nije ‘volio’ pa mu je ostalo da čeka, a kada je bivši premijer dao ostavku 1. srpnja 2009., svi planovi, ako su i postojali, pali su u vodu. Vjerojatno je i Galić shvatio da od tog projekta neće biti ništa pa je, kažu sugovornici, ishodio da gradski oci u jesen 2009. donesu izmjene i dopune prostornog plana i parkiralište je pretvoreno u prostor za poslovne sadržaje. Potom je Galić zemljište prodao Lidlu, pisali su mediji, za 16 milijuna kuna.

Tako je Galić definitivno odustao od marine, a odlaskom Sanadera i Vidaković je izgubio tlo pod nogama. Sugovornici vjeruju da je primarni plan bio izvlačenje novca, na što sugerira, kažu, procijenjena vrijednost tog projekta na stotinjak milijuna kuna. Tvrde da je ta vrijednost precijenjena i da je realna vrijednost oko 80 milijuna kuna. Uspoređuju ga s gradnjom još jedne marine u Novom Vinodolskom čija je vrijednost bila 60 milijuna kuna, ali i koja je za 90 vezova manja te ima nešto manje pratećih objekata. Nju je gradila tvrtka Navicon iz Novog Vinodolskog, koja je osnovana švicarskim kapitalom, a njezin je direktor Vanja Špiljak.

100 milijuna kuna procijenjena je vrijednost marine, ali smatra se da je taj iznos precijenjen za 20 milijuna kuna. Mislimo da je projekt namjerno precijenjen kako bi se višak novca izvukao iz Hypo banke, a opravdao bi se kojekakvim fiktivnim radovima – kažu sugovornici. Do Vidakovića se nikako nije moglo doći, vele da je ponovo nakon svjedočenja Sanadera nekamo otišao, no radovi na marini nisu daleko odmakli jer je Vidaković 2010. kao opravdanje tražio proširenje lukobrana, što mu tadašnji ministar Božidar Kalmeta nije htio potpisati. U međuvremenu se preselio u Los Angeles, otprilike u vrijeme kada je USKOK počeo ozbiljno istraživati Sanadera, a onda se vratio 2011. te poslije postao svjedok pokajnik. Vidaković je još prije napuštanja Hrvatske najavio da će tužiti državu jer se projekt navodno nije mogao završiti bez tog proširenja, pa su i radovi zbog toga obustavljeni. Tek će novi ministar prometa Zlatko Komadina, koji je kao župan bio upoznat s tim problemom, 2012. potpisati proširenje. Tada je Vidakoviću uvjetovano da radovi moraju biti gotovi do 1. srpnja 2016., inače će mu se oduzeti koncesija, a sva dokumentacija koja je do tada pribavljena (razne dozvole i slično) postat će vlasništvo države, tako da u novom natječaju ne bi trebalo pripremati novu dokumentaciju.

No Nautica Mare sa slabim prihodima, nejasnom vlasničkom strukturoj i bez mogućnosti da dobije kredit nije mogla ništa pokrenuti, pa se 2014. kao spasitelj pojavila slovačka tvrtka Triplom holding koja se već sljedeće godine povukla iz tog projekta shvativši da tu stvari, kažu sugovornici, nisu najčistije. Radovi su stajali pa je hrvatska vlada donijela odluku da ako radovi ne počnu do 15. siječnja 2015., Nautica Mare gubi koncesiju i ide se na novi natječaj. Tada na scenu dva dana prije roka stupa Nikola Turčić Mikić, no prema pričama svjedoka, iako se radi o likvidnoj tvrtki, radovi su išli sporo, često i s prekidima. Novi rok do 1. lipnja 2017. prekratak je, kažu sugovornici i sumnjaju da će do tada marina biti sagrađena. Rok je isforsirao HDZ-ov ministar Butković, a iz SDP-a neslužbeno kažu da ga oni ne bi produljili, a dodu li na vlast i marina ne bude gotova do 1. lipnja sljedeće godine, Nautica Mare će izgubiti koncesiju.