Literatura za samozavaravanje

Dovoljno vam je desetak dolara da postanete uspješan vođa. Kniževni žanr samopomoći i desetljećima od svog uzleta ne pokazuje znakove posustajanja, naprotiv, dojam je da nekontrolirano buja iz dana u dan. Apetit svekolikog čitateljstva za knjigama koje redovito vrte tek nekoliko istih motiva jednostavno ne može presušiti pa listama bestselera, obično u kategoriji ekonomije, uvjerljivo dominiraju uraci raznih stručnjaka, poduzetnika ili profesionalnih gurua s uputama kako biti uspješan, dominantan, produktivan, bogat, voljen, ispunjen, voda čopora, kreator vlastite sudbine i slično. Osim tematike koja se uvijek svodi na smjernice za stvaranje neke bolje, interesantnije inačice dosadnog i običnog sebe, jedna stvar upada u oči čak i površnim pregledom ponude, a to je da se gotovo bez iznimke sva ta literatura temelji na jednoj ključnoj premisi – ni za što nije potreban poseban talent ili vještina. Sve se može naučiti, tumače uvijek autori, nema potrebe zamarati se nekakvim urođenim predispozicijama i osobinama ili nedajbože formalnim obrazovanjem jer je to sasvim nevažno i nepotrebno. Štoviše, za mnoge nije faktor ni sreća ili sudbina, odnosno vanjske okolnosti, sve se može isplanirati i realizirati neovisno o svijetu i zvijezdama. Sve je svakome nadohvat ruke, valja samo posegnuti na pravi način, a autori će vam otkriti, za inačicu naknadu, kako. Fenomen je zapravo vrlo interesantan zato što u konačnici dokazuje zapanjujuću dominaciju prosječnosti u današnjem svijetu, što je, barem u nekakvom službenom diskursu, značajan pomak.

Dostupnost svega svakome. Prije te eksplozije običnosti naše se promišljanje ljudskih osobina i njihove veze s uspjehom i povijesnim statusom uglavnom voljelo baviti velikanima. U krajnjoj liniji, ljudska je povijest išarana upravo ljudima koji su se isticali talentom i egoizmom više nego ičim drugim. Prve znanstveno strukturirane teorije o vodstvu počele su proučavanjem velikih povijesnih ličnosti i njihovih osobina (tako zvane teorije ‘Great Man’). Taj je prvotni pristup, dosta logičan i intuitivan, s vremenom zamijenjen razmišljanjima koja su sve više odmicala od zadanih osobina u smjeru učenja vodstva, što je danas umnogome ‘mainstream’ i temelj sve popularnije literature koja se bavi tom problematikom. Kako drugačije, recimo, prodati MBA tečajevi raznim menadžerskim aspirantima ako u temelju nije teza da svatko od njih može naučiti voditi, bez previše problema? Drugi je dio priče koji se odnosi na veliku popularnost te literarne kategorije rastuća nesigurnost odnosno osjećaj nemoći i neizvjesnosti u većine ljudi, što ih čini iznimno podložnim literaturi koja u svojoj suštini nudi upravo suprotno, izvjesnost i dojam kontrole nad svojim životom. Umjesto uvijek efemerne i neuvjerljive religije, tu su sada knjige koje obećavaju instant-raj ili barem instant-zadovoljstvo, i to uz konkretnje savjete i mjere za njegovo ostvarivanje. Svakako znatno opipljivije od maglovitih obećanja o eventualnim zagrobnim nagradama, obično u bliskoj vezi s razinom žrtve i patnje u ovostranom. Samopomoć u čijem je temelju dostupnost svega svakome status čestog bestslera duguje u velikoj mjeri tom psihološkom mehanizmu, podložnosti ljudi zarobljenih u nesigurnosti svojih života lakim i brzim rješenjima koja nude pozitivan ishod barem u nekom od bitnih elemenata života.

Kralj u zemlji slijepih. Kako današnje vrijeme sve više oskudijeva istinskim, opipljivim veličinama temeljenim na očitom talentu za nešto, ne čudi nekontrolirano bubrenje građe koja pokušava dokazati kako za pamtljive rezultate ne treba imati nikakav talent. Matematika je jednostavna, neusporedivo je veće tržište za recepte za veličinu nego nuđenje priče o veličini uz impliciranu tezu da je ta veličina većini čitatelja nedostižna. Zaista, u nekim je slučajevima fascinant trud autora uložen u dokazivanje čudesnog potencijala običnosti na ovom svijetu. U kombinaciji s činjenicom da je kriterij zaista snižen u društvu pa mali ljudi naoko postižu velike stvari (nerijetko po logici ‘u zemlji slijepih jednooki je kralj’), stvara se dojam kako priča drži vodu. Kada prosječan čitatelj vidi da jedan Donald Trump najozbiljnije konkurira za predsjednika SAD-a (a prije toga da je zgrnuo bogatstvo), da je jedna od najpoznatijih osoba Kim Kardashian, da članice Europske unije uglavnom vode jedva osrednji lideri, da gomila krajnje netalentiranih pjevača, glumaca, redatelja i drugih zabavljača postiže zvjezdane karijere, postaje uvjeran u neupitnu istinitost takve literature. To samoispunjavanje proročanstvo sjajno zaokružuje i konačna ironija prema kojoj su mnogi autori postali poznati jer su uspješno prodavali priču o uspješnosti. Drugim riječima, uspješni su jer su uspješni, kao što je Kardashian poznata jer je poznata. Čudesan procvat takve literature, dakle, nimalo ne iznenađuje. Evo nekoliko svježijih primjera, redom bestslera.

Chris Guillebeau u ‘Born for This’ objašnjava kako nalazačenje posla iz snova uopće nije element sreće ili okolnosti, već isključivo pravilnog vlastitog angažmana. Spajanje ugodnog s korisnim odnosno nalazačenja posla u kojem se uživa, a opet i zarađuje autoru je mješavina novca, radosti i lakoće, bez previše muke i utjecaja vanjskih faktora. Posao snova, kada ga čitatelj jednom locira uz pomoć knjige, odmah je iza ugla, potrebno je samo napraviti tih nekoliko stvari navedenih u knjizi, bez brige za neke tamo okolnosti poput općeg manjka bilo kakvih poslova, kamoli onih iz snova.

Konverzacijske vještine jedna su od omiljenijih tema samopomoći, u posljednje vrijeme u vrhu pokraj savjeta za vodstvo i originalnost. Autori su dobro namirisali da u svijetu konstantnoga kontakta i neprocjenjive vrijednosti umrežavanja mnogi ljudi imaju izrazito nezgodan problem – sramežljivi su ili ne znaju dobro voditi neobavezne razgovore (famozni ‘small talk’). Iako je to po najprije posljedica karaktera, obično introvertnosti dobrog dijela populacije, opsežna građa jamči pretvaranje zatvorenih i nespretnih ljudi u srce svake zabave.

Strast vodenja. Koliko je unosna niša u pitanju, pokazuje franšizni karakter bestslera Patricka Kinga ‘Conversation Tactis’ u kojima pokazuje, najjednostavnije, kako se od društvenoga miša pretvoriti u lava. Ograničenja dakako nema, svatko to može bez problema, samo treba pažljivo pročitati knjigu.

Kao što je spomenuto, pitanje vodstva u vrhu je literature o profesionalnoj samopomoći i snaga tog problema ne jenjava baš nimalo. Svijet opterećen uglavnom vrlo lošim i neadekvatnim političkim i ekonomskim vodstvom naprosto guta knjige koje pokazuju kako biti dobar vođa. Sve redom, jasno, u potpunosti odbacuju nužnost karakternih i inih predispozicija, lider može biti baš vi. S obzirom na bogatu ponudu, konkretni primjeri iskaču dnevnim ritmom, a jedan je od novijih ‘A Passion for Leadership’ bivšeg američkog ministra obrane Robert Gatesa. On se ne bavi toliko eksplicitno dostupnosti liderstva svakome koliko izlaganjem metode koja omogućava svakom lideru da promijeni organizaciju na bolje, neovisno o tome kakav je on ili organizacija. Ograničenja nema, recept je univerzalan.

Koliko je Gates implicitan u svojoj liderskoj sveprimjenjivosti, toliko je Ryan Holiday eksplicitan u odbacivanju bilo kakvih osobnih karakteristika, ni manje ni više, u stvaranju ljudske povijesti. Prema njegovoj knjizi ‘Ego is the Enemy’, povijest ne stvaraju posebni, talentirani pojedinci, već oni koji se uspješno bore sa svojim egom. Opet, nije teško pogoditi, velikani su oni koji rade na sebi i čitaju takve korisne knjige. Lako dakle, za Tesla, Einstein, Churchilla, Muhameda Alija, Hitchcocka i druge, to su obični pozori.

Onda je tu psihologinja Angela Duckworth sa svojim bestslerom ‘Grit’, u kojem zapravo reciklira dobro poznatu tezu da uspjevaju uporni, a ne talentirani. Nimalo iznenađujuće, Duckworthova zapravo istjeruje vlastite demone jer je kći uspješnog znanstvenika koji ju je cijeli život omalovažavao. Njena knjiga zato je u velikoj mjeri dokazivanje svoje poante ocu. Među udarnim temama današnjice jest i originalnost odnosno inovativnost, jedan od svetih gralova modernog biznisa kojem se očajnički teži u praktički svakoj kompaniji. Planina literature koja objašnjava kako do toga doći i razmišljati ‘izvan kutije’ sasvim je logičan tržišni odgovor na to. Adam Grant trenutačno je poslovna guru-superzvijezda čije se knjige, posebice u Americi, uzimaju intraverno. Psiholog po struci, pažnju je privukao neobičajenim uvidima koji se na prvi pogled čine samorazumljivima, ali on ih je ipak izrekao prvi pokazavši da nisu tako očiti kako se čine. Primjerice, da je zapošljavanje novih ljudi u skladu s korporativnom kulturom neke kompanije potpuno promašeno zato što se time stvara vojska istomišljenika nesposobnih iznijediti nešto originalno i revolucionarno za tu kompaniju. Premda se on nije priključio vojsci onih koji tvrde da se originalnost s lakoćom uzgaja, njegova knjiga ‘Originals’ upozorava na važnost upornog guranja dobrih ideja, ali i stvaranja uvjeta u organizaciji koji vode do generiranja dobrih ideja. I Grant zapravo time sugerira da se originalnost može određenim potezima stvoriti i da nije isključivo ovisna o kreativnoj snazi pojedinaca. Dapače, profesor s poslovne škole Wharton smatra kako su nove i dobre ideje često igra brojeva, ne nekog individualnog potencijala, odnosno da je potrebno naprosto izbacivati gomile raznih ideja kako bi se došlo do neke upotrebljive.

Razgranata industrija. Iznimno je dobar primjer nijekanja osobnih predispozicija ‘Peak’ autora Anders Ericsson i Roberta Poola, čija je polazna teza kako svatko može biti vrhunski stručnjak za bilo što. Ne brinite se, kaže dvojac, svi imamo potrebne alate za postizanje izvrsnosti, samo ih treba na pravi način njegovati svodjenjem ekspertize na diskretnu seriju dohvatljivih praksi. Izvrsno štivo za čitatelje u Hrvatskoj, zemlji neubojljeno velikog broj odličnih stručnjaka. Na posljeku, bivši igrač američkog nogometa Lewis Howes na svom primjeru demonstrira kako se renovira samog sebe te da se veličina može kultivirati neovisno o talentu i sreći, samo uz primjenu navika i alata potrebnih za nadilaženje teških životnih situacija. Već iz tih osam nedavno objavljenih primjera koji su poharali ljestvice Amazona ili New York Timesa lako je vidjeti koliko je industrija ustanovljena na tezi da ni za što nije potreban talent razgranata i jaka. U praktički svakoj knjizi unutar kategorije samopomoći, uključujući i knjige autora koji vjerojatno ne bi svoje uratke u nju svrstali, polazna je teza da urođeni talenti ili vještine nisu nužni za izvrsnost u nekom životnom području koje najviše opterećuje većinu ljudi danas. Za put do uspjeha potrebno je tek naučiti čitati i imati desetak dolara, ništa više.