Predizborni programi

Molimo pobjednika izbora da zaboravi na sve što će u kampanji obećati. I Narodna koalicija i HDZ ekonomske programe izrađuju mehanički, bez potpunog razumijevanja odgovornosti koju će preuzeti kad dođu na vlast. Stoga je pojedine ideje i planove iz tih programa možda najbolje odmah zaboraviti. Ionako su neprovedivi.

Ko se još sjeća HDZ-ova programa iz 2007. godine pod nazivom 3 x 7 kojim je Sanader dobio izbore? Sedam posto gospodarskog rasta do 2010. godine, sedam posto anketne nezaposlenosti do 2010. godine i sedam razvojnih projekata za budućnost Hrvatske. No bili smo u banani već 2008., a BDP je 2010. godine pao za 1,7 posto, nezaposlenost je iznosila 17,4 posto, a razvojnih projekata u tom se trenutku ništa više nije ni sjećao. Ništa manje tragikomično nije prošao ni predizborni program Kukuriku-koalicije iz 2011., Plan 21. Planovi iz plana uopće nisu ostvareni, a i sam je Zoran Milanović na kraju mandata zaključio da je Plan ‘ionako bio samo figurativan’. Predizborni programi u Hrvatskoj dio su političkog folklora kojim se ispunjava forma i koji ne ispunjava svrhu. Mnogo je riječi, a malo razrađenog sadržaja, i tako već godinama. O njima se prije izbora govori s uznesenjem i s mnogo optimizma, kao da je riječ o Svetom pismu. Od njih se očekuje da služe kao vodilja (ne)odlučnom biraču, a već nakon festivala demokracije pretvaraju se u mitsku alegoriju.

Pojedine je ideje i planove iz tih programa možda najbolje odmah zaboraviti, spremiti u ladicu neispunjenih želja i ne dirati ih do kraja vremena. Neke su ideje dobre, ali neprovedene, pa na kraju mandata služe kao argument političkim protivnicima ili odbačenim istomišljenicima da ti bivši nisu napravili ništa od svojih obećanja. No jedno je svima njima zajedničko, poslije izbora pretvaraju se u nešto poput arhaičnih zapisa u klinastom pismu.

I uoči ovih izbora nismo cijepljeni od ingenioznih ideja i najava o blagostanju koje nas čeka kada izaberemo taj i taj politički put i njihov program. Narodna koalicija ovaj je put manje taktizirala i odmah otvorila karte predstavivši program u kojem je mnogo konkretnih brojeva i neizbježnih hvalospjeva o tome kako je Hrvatska rasla za vrijeme njihove vlasti. HDZ-ov izborni program polirao se i šminkao kako bi što manje podsjećao na onaj koji je za njih osmislio IFO institut, a predstavljao ga bivši predsjednik stranke Tomislav Karamarko, od čijeg se naslijeđa stranka već tri mjeseca trudi žestoko distancirati.

SDP i njegovi partneri nude tako smanjenje proračunskog deficita i javnog duga, rast industrijske proizvodnje po prosječnoj godišnjoj stopi od četiri posto, rast izvoza po prosječnoj godišnjoj stopi od 30 posto, rast produktivnosti radne snage po prosječnoj stopi od deset posto. Povećanje neoporezivog dijela plaće na 3000 kuna te pomicanje porezne stope od 40 posto. HDZ obećava otvoriti 185 tisuća radnih mjesta, dok SDP obećava ‘samo’ 145 tisuća novih radnih mjesta. SDP također obećava ukinuti 1,1 milijardu kuna parafiskalnih nameta, dok HDZ obećava rast mirovina tijekom mandata svojih glasača za 5 posto.

Svaka domaćica povremeno želi ukućanima skuhati vrhunski ručak. Čita recepte i zamišlja kako jelo koje će servirati najdražima okusom i izgledom parira onima na fotografijama iz vrhunskih svjetskih restorana. No stvarnost vrlo brzo raspline maštu i od svih tih želja i volje na stolu ostane samo grah ili neko drugo varivo, jer drugih namirnica u hladnjaku nema. Ta analogija ekonomista Mladenove Vedriša ustvari jako dobro oslikava predizborne programe dviju najjačih hrvatskih parlamentarnih stranaka, koje se po tko zna koji put olako razbacuju idejama bez kvalitetne razrade i analize.

Damir Novotny, ekonomski analitičar, konkretno kaže da političke elite predizborne ekonomske programe izrađuju mehanički, bez potpunog razumijevanja odgovornosti koju će preuzeti kad dođu na vlast. Predizborni programi uglavnom predstavljaju popis želja bez točno utvrđenog vremenskog horizonta, ‘cost-benefit’ analize i načina na koji će se ostvariti – primjećuje i Zdeslav Šantić, glavni ekonomist Splitske banke. No još mu je nešto upalo u oko, a to su potezi o kojima nijedna strana u svojim predizbornim programima ne govori – smanjenje postojećih proračunskih rashoda, posebice u svjetlu činjenica da obje stranke najavljaju neke nove rashode i planiraju smanjenje poreznih opterećenja.

Razina javnog duga te njegov trend rasta u postriznim godinama, kao i sve negativne posljedice toga poput visoke cijene zaduženja svih domaćih sektora, dokazuju da bi navedeno trebalo biti u središtu rasprave o ekonomskim temama, no o tome se uglavnom izbjegava govoriti jer je tema nepopularna – ističe Šantić. U neizrečenom i nenapisanom treba tražiti glavne poruke. Nijedna od dviju stranaka nije napisala ni retka o oštrim rezovima u javnoj upravi, porezu na nekretnine, pripremama za ulazak u eurozonu.

Nitko ne govori ni o lošim plasmanima u gospodarstvu, koji se pod hitno moraju riješiti ako država želi prihvatljivije kreditiranje od banaka koje sad jedine snose rizike – upozorava Hrvoje Stojić, glavni ekonomist Addiko bank. Mnogo je lakše, napominje Stojić, licitirati porezima na dohodak ili PDV. I HDZ i SDP potkrotno zna koji put predlažu ‘ad hoc’ izmjene poreznog sustava bez jasno određenih troškova, ali ni koristi takvih poteza. Naravno da je potrebno smanjiti porezno opterećenje rada. I posljednje smanjenje određenih stopa poreza na dohodak pokazalo je koliko ta mjera ima utjecaja na rast potrošnje. No pritom treba iskreno reći da će se svi ti izgubljeni prihodi proračuna negdje morati kompenzirati.

Slično je i s PDV-om, smanjenjem samo jednog postotnog boda proračun će izgubiti oko 1,5 milijardi kuna, a ako se ne govori o smanjenju rashoda, onda će se ta sredstva morati namaknuti ili unutar proračuna ili povećanjem javnog duga. A obje su inačice jednako loše. Ključno je da napokon prekinemo s praksom da nakon svakih izbora imamo promjenu poreznog sustava isključivo radi prikupljanja političkih bodova. Domaćem je poreznom sustavu brojnim izmjenama narušena izvorna struktura i sada je pravo vrijeme da se glavne političke opcije dogovore i stručnjacima daju priliku da kreiraju novi porezni sustav koji bi trebao dati poticaj većoj zaposlenosti i bržem gospodarskom rastu, ali i dulje ostati nepromijenjen – smatra Šantić.

Hrvatska je već pune tri godine dio ravnomjernog europskog tržišta, a europske zemlje već odavno usvajaju politiku poreznih rasterećenja. Visoke porezne stope prvo je što treba mijenjati kako bismo postali ekonomski konkurentni, poručuje i Novotny. Ekonomist Guste Santini pozdravlja pak svako nastojanje povećanja neoporezivog dijela dohotka, ali dirati PDV u ovom je trenutku neražumno, veli. Njegov je prijedlog da neoporezivi dohodak bude 5000 kuna, što će omogućiti povećanje potrošnje i za one s manjim primanjima.

Služem se i sa smanjenjem poreza na dobit, za male poduzetnike on bi trebao biti prepolovljen, uz ponovno uvođenje zaštitne kamate na kapital. No sada nije vrijeme za smanjenje poreza na PDV, to se naprosto smatra rentom za ulazak na tržište i takvim ga treba promatrati – kaže Gustini i dodaje da ništa od toga ne može supstituirati reforme koje bi trebale biti prve na pameti budućoj Vladi.

Žarko Primorac, poznati hrvatski ekonomski stručnjak, primjećuje da u oba programa ima dosta nerealnog i nedovoljno utemeljenog optimizma. On ne vidi, kaže, kako naši vanjskotrgovinski ciljevi, poput primjerice izvoza, korespondiraju s kretanjima europske ekonomije kao glavnoga kupca naših proizvoda. Planirati da će naš izvoz rasti po godišnjoj stopi od 30 posto zaista je hrabro, jer naše gospodarstvo nije dovoljno konkurentno niti raspoloženo takvim fondom konkurentnih proizvoda da bi u navedenom razdoblju tako rekordno povećalo izvoz – upozorava na glavne prijepore Primorac.

I ekonomistu Mladenove Vedrišu sve je to previše dobro da bi bilo istinito. S obzirom na kratku kampanju, predizborni su programi puni ciljeva koji se misle provesti, a govora o instrumentima ekonomsko-političke kojima se misle ostvariti gotovo da nema, smatra Vedriš. Sve to skupa zvuči idealno i dobro, no pita se koliko je u ovom trenutku išta od toga realno i provedivo.

Čini mi se da su u oba programa naglasici stavljeni na mjere koje će se teško ili nikako provesti, barem u prvom razdoblju, a manje na pravosude i olakšavanje rješavanja imovinsko-pravnih odnosa, koji su prvi kamen spoticanja za sve investitore u Hrvatsku, kao i prevelika birokracija. Šteta, jer bi se uklanjanjem tih zapreka mnogo više dobilo – drži Vedriš.

No pitanje je što će od svega toga ostati aktualno u postizbornoj političkoj trgovini i u borbi za ostanak na vlasti nakon 11. rujna. Hrvatski izvoz raste, turistički rezultati ostaviti će nas na životu još do zime, no iduće godine na naplatu sjeda oko 2,2 milijarde eura vanjskog duga zbog kojeg će se brzinom svjetlosti predizborni programi transferirati u pukotine zida plaća, gdje su na vječnom počivalištu i drugi predizborni programi. Do tada ti nerealni ciljevi i želje kod prosvjetnog hrvatskog birača mogu proći, jer stvaraju dojam da se netko ozbiljno misli prihvatiti posla, a i privid je katkad dovoljan.