Proizvodnja hrane prevladala je šok ulaska u EU

Autor: Lider

12 kolovoza, 2016

Što je Hrvatska proizvodnja hrane dobila ulaskom u Europsku uniju? Uoči ulaska više se govorilo o tržištu od 500 milijuna ljudi, ali isto tako vladao je i strah od ekspanzije uvoza jeftine hrane. – Prve dvije godine obilježio je snažan rast uvoza jeftine hrane u Hrvatsku, a mi smo dio naših najjačih tržišta CEFTE, poput Bosne i Hercegovine, pri tome izgubili. U prvoj godini našega članstva u EU uvoz je narastao za više od 200 milijuna eura, a izvoz pao za 50 milijuna eura. No trendovi se mijenjaju, i to ponajviše zbog primjene Zajedničke poljoprivredne politike (ZPP) EU koja utječe ili bi trebala utjecati na konkurentniju proizvodnju hrane uz korištenje izdašnih potpora iz EU fondova. Hrvatskoj je iz fondova za poljoprivredu osigurano više od 700 milijuna eura na godišnjoj razini, i to već mijenja mnoge stvari na tržištu.
Možemo li tim promjenama politike poticaja zahvaliti što više nema traktora pred Ministarstvom poljoprivrede? – Da, dijelom i tome. Poljoprivredni proizvođači postali su svjesni da Hrvatska mora primjenjivati pravila ZPP-a. S druge strane, poticaji su se po hektaru povećali, a posljedično i zadovoljstvo poljoprivrednika.
Kod nas se uvijek govori da veliki dobivaju previše poticaja, a mali premalo. Što se konkretno promijenilo, tko dobiva više, a tko manje? – Ta priča o velikima i malima nikome neće donijeti ništa dobro, populistička je i prenapuhana. Veliki hrvatski poljoprivredni igrači mali su prema igračima iz EU. ZPP u novom programskom razdoblju teži izjednačavanju poljoprivrednih proizvođača. Jedan je od glavnih ciljeva reforme ZPP-a koja je usvojena krajem 2013. godine smanjivanje razlike u visini potpora od 2014. do 2020. godine među državama članicama, regijama i poljoprivrednicima. Time će ZPP postati pravedniji. Tko je dobivao više od prosječne nacionalne vrijednosti prava na plaćanje sada će dobivati manje, a oni koji su dobivali manje sada će se postupno približavati prosječnoj vrijednosti.
Jesu li proizvođači pšenice dobili više ili manje od proizvođača voća i povrća, tko je tu bolje prošao? – U sklopu novih modela izravnih plaćanja pokusalo se jače poticati sektore gdje se proizvodi više dodane vrijednosti. Uvedene su proizvodno vezane potpore za proizvodnju mlijeka, mesa, odnosno za uzgajivače goveda, ovaca i koza, proizvođače voća i povrća te šećerne repe.
Kakvi su rezultati toga? – Tek ove godine dodjeljuju se izravna plaćanja po novom modelu i za sada su rezultati jako loši. Jako…

Nakon prevladavanja prvih muka, silnog uvoza koji je preplavio tržište, pokazalo se da je i izvoz počeo rasti i da naša prehrambena industrija može rasti. A pod tim ne mislim samo na velike nego i na srednje i male, koje su vrlo dobre. Iskorištenjem svih poticaja iz fondova EU, imat ćemo uspješnu prehrambenu industriju koja može iznjedriti dobre rezultate u budućnosti.

Velik broj površina odnosno hektara ove je godine ostavljen na ugaru. Poljoprivrednici imaju na to pravo jer se u sklopu novog ZPP-a tolerira da se dio površina ostavi neobrađen, no to se tako u EU ne radi. Mi smo ove godine ostavili više od 30.000 ha na ugaru, što je više od ukupne površine voćnjaka u Hrvatskoj. Izravna plaćanja nisu poticaji za jačanje konkurentnosti, već svojevrsna renta poljoprivrednim proizvođačima da održavaju život na ruralnom području. Oni moraju površine održavati pogodnima za proizvodnju. A to znači kako je dovoljno da jednom ili dvaput godišnje pokose. Uopće se ne zahtijeva proizvodnja, pa makar koristili državno zemljište. Mi kao država možemo utjecati na one koji koriste državno zemljište da unatoč tome ipak proizvode neke kulture, ali to ne radimo. Jednom njemačkom proizvođaču ne pada na pamet ne proizvoditi jer zna da će više novca zaraditi kada bude imao konkurentan proizvod nego kad mu je zemlja na ugaru. Naši možda smatraju da će dobivanjem poticaja bez proizvodnje manje izgubiti.

Znači, dovoljno se javiti na natječaj za državnu zemlju, pustiti je na ugaru, dići noge u zrak i živjeti od rente odnosno EU poticaja? – Točno, i tu se vidi koliko loše provodimo zemljišnu politiku. Stalno mijenjamo pravila kako to zemljište dodjeljujemo, a nikako ne rješavamo ni pitanje neobrađenog državnog i privatnog poljoprivrednog zemljišta. Mi ZPP-om ne možemo oduzeti poticaje onome tko ne obrađuje zemlju, ali za korištenje državne zemlje mogli bismo tražiti obvezu sadnje ili uvesti veće poreze ili neke druge oblike sankcija, no ni to nismo uspjeli riješiti. Svima bi se više isplatilo proizvoditi nešto konkurentno nego držati zemlju na ugaru.
Kad ste već spomenuli konkurentnost, koliko su naši proizvodi konkurentni EU? – U većini proizvodnih djelatnosti, bez obzira na to je li posrijedi proizvodnja mesa, žitarica, voća ili povrća, naši su indikatori proizvodnje vrlo niski. Naši su prinosi preniski. Proizvodimo premalo, a preskupo. Hrvatska je pala najviše u cijeloj EU po pokazateljima promjene prosječne godišnje produktivnosti kao najznačajnijeg pokazatelja efikasnosti u poljoprivredi. Vrijednost poljoprivredne proizvodnje od 2008. godine, kada je dosegnula 22,5 milijardi kuna, smanjila se do 2014. godine na 18,3 milijarde kuna. U tri godine, od 2011. do 2014., ukupni pad vrijednosti poljoprivredne proizvodnje golemih je 2,9 milijardi kuna.
No ipak se nešto mijenja. Na tržištu je nekoliko velikih poljoprivrednih tvrtki i mnoštvo manjih OPG-ova čiji proizvodi, premda skuplji, pronalaze kupca i koji imaju certifikate kvalitete. – Imamo jedan posto trgovačkih društava koja su upisana u upisnik poljoprivrednih proizvođača, koji proizvode više od 30 posto svih proizvoda, a iskorištavaju 16 posto zemljišta. Oni danas postižu prinose iznad EU prosjeka. Kod njih je iznimno bitno da zapošljavaju mlade i educirane ljude koji rabe vrhunske tehnologije i prate razvoj cijele grane i prilagođavaju se na brze promjene. No ima i malih i srednjih koji solidno rade i koje treba pratiti i podupirati svim sredstvima.
Što su ti veliki igrači dobili od ulaska u EU? – Oni jesu dobili veće tržište, ali njima tržište nije ni bilo problem, carine su odavno pale što se tiče našeg izvoza, imali smo povlašten položaj, na njihove je rezultate više utjecao pojačan uvoz. Nakon tri godine uspjeli smo bitno povećati izvoz u EU, i to po dvoznamenkastim stopama. Oko 30 posto rastao je izvoz hrane u Sloveniju, Italiju, Njemačku, Austriju i Mađarsku. BiH više nije naše prvo najveće tržište, ona je ove godine pala na treće mjesto. Posebno su rasli proizvodi ribarstva i riboprerađivački sektor, koji postiže fantastične rezultate u izvozu u Europu i u Aziju, proizvođači piva, voda, sladoleda i čokolade također imaju dobre pokazatelje i u EU i na trećim tržištima. Raste i izvoz žitarica, što je dobro, no zabrinjava što sve više uvozimo meso, mlijeko, voće i povrće.

Muznih krava sve je manje, farme se zatvaraju svakodnevno, više ni poticaji nisu dovoljni. – Točno, dajemo zaista velike poticaje za proizvodnju mlijeka, ali ne možemo proizvodnju mlijeka učiniti konkurentnom za tržište EU. Mliječna industrija trebala bi počivati na kvalitetnoj domaćoj sirovini, ali sirovinu nabavljamo na tržištu EU, a to je dugoročno jako loše. No nije to isključivo hrvatski problem, proizvođači mlijeka propadaju i u Europi, no tome se stalo na kraj udruživanjem i tzv. ‘mliječnim paketom’ pri kojem se štite primarni proizvođači mlijeka posebnim ugovorima s mliječnom industrijom. Kod nas proizvođači od toga doslovno zaziru. Udruživanjem si mliječari smanjuju troškove, dobivaju mogućnost boljeg pregovaranja o cijeni, više mjesta gdje će isporučivati svoj proizvod. Kod nas su ukinuta i mjesta gdje se isporučuje mlijeko, ni toga više nema, cijela je proizvodnja na klimavim nogama.

Treba li zaštita proizvođača mlijeka s farmama od 100 do 200 krava biti nacionalni interes? – Država ima mogućnost zaštite kvalitetnih proizvođača mlijeka, a to i čini poticajima koji su za mljekare najveći u cijeloj poljoprivredi. Drugo je pitanje jesmo li drugim mjerama, porezima, mjerama socijalne politike mogli još više pomoći proizvođačima mlijeka. Europa je tome doskočila preporukama da se farme koje ne mogu biti konkurentne u proizvodnji mlijeka prenamijene za proizvodnju tovne junadi. Kad već postoji infrastruktura, bila bi katastrofa da te farme ostanu prazne. Ali bez udruživanja, i to će biti teško provesti. U Danskoj, Nizozemskoj i Austriji najveće su mliječne industrije zadružne.

Zašto je onda toliki otpor udruživanju? – Postoji nekoliko proizvođačkih organizacija, ali država tu mora značajnije raditi na promicanju i konkretnom procesu udruživanja. Trebala je učiniti više, jer će ovako propasti gotovo svi. Sad je manje od 7500 poljoprivrednih proizvođača koji isporučuju mlijeko, a prije ulaska u EU bilo ih je 12.000.

Postoji li tendencija na tržištu da te ugašene, zatvorene farme ipak netko preuzme? – Da, ima toga. Srednji hrvatski OPG-ovi preuzimaju određene farme, problematične ili one starčkih domaćinstava. A interesa ima i izvana, dolaze pomalo i investitori iz Europe. Nizozemci su kupili i Gavrilovićev Reprocentar, Nijemci i Austrijanci zainteresirani su za ulaganja u stočarstvo. Jedini je problem što su mnogi proizvođači farme gradili neposredno uz kuće pa je teško preuzeti farme u stečaju na kojima ljudi i žive.

Počela je rasti cijena svinjetine, a Hrvatska je najveći uvoznik toga mesa. Kamo je nestalo naše svinjo-gojstvo, kakvo je stanje na terenu? – Cijena raste zbog pojačanog izvoza iz EU na tržišta Dalekog istoka. Naši se proizvođači nisu priključili europskim delegacijama koje je organizirao europski povjerenik za poljoprivredu radi poticanja izvoza poljoprivrednih proizvoda na dalekim tržištima. Naše proizvođače na ta putovanja nitko nije ni pozivao, a oni iz EU iskoristili su takav poticaj administracije. Posljedica toga je pojačan izvoz. Mesa je u EU sve manje i cijena mu raste, a to će se zasigurno odraziti i na nas. Mi pak izvozimo žive svinje, a uvozimo zaklane. Mnogo je naših klaonica zatvoreno, i to je problem. U sjeverozapadnoj Hrvatskoj nema nijedne klaonice. Mađarska im je davala skrivne potpore, obrnuti PDV koji se ‘de facto’ vraća proizvođaču. Postoji niz dopuštenih načina kako se može pomoći proizvođačima u EU, a mi se tu nismo snašli niti to iskoristili.

U porastu je proizvodnja ovčeg i kozjeg mesa. Imaju li ti proizvođači tržište ili će se dogoditi situacija kao s mljekom? – Zbog sve veće potrebe za ovčijim i kozjim mesom, posebice zbog dolaska većeg dolaska izbjeglica iz muslimanskih zemalja, raste i potrošnja. Europa je deficitarna s tim proizvodima i inače. Dali smo određene poticaje za taj sektor, imamo investitore, broj proizvođača raste, a tržište postoji. Pojavljuju se i organizatori proizvodnje i kooperanti.

Znači, ako ne ide govedarstvo i mljevarstvo, prebacite se na ovce i koze? – Tamo gdje nema uspjeha u proizvodnji mljeva treba se preorijentirati na nešto drugo. Mlijeko je najosjetljivije po cijeni i proizvodnji.

Na preradivačkom tržištu pojavljuju se neki novi igrači. Sve češća su spajanja i preuzimanja. Sve više se govori i o mogućnosti spajanja Atlantic Grupe i Podravke. Što kažete na to? – Oko Podravke već se godinama priča i politizira. Ne znam nijednu zemlju u kojoj je tvornica juha strateška tvrtka. Podravka je na međunarodnom tržištu, dobro se bori sa snažnom konkurencijom, ima Vegetu, prepoznatljiv i dobar brend, ima kvalitetan menadžment koji je pokazao da se bez obzira na vlasničku strukturu mogu napraviti dobri rezultati. Bi li zajedno s Atlanticom bili jači, treba prepustiti kvalitetnim ekonomskim izračunima i projekcijama, no mislim da to može biti samo dobro. Atlantic Grupa kompanija je s vrhunskim korporativnim upravljanjem i znala bi dobro provesti to spajanje i iskoristiti sinergiju dvije osnažene kompanije.

Vi ste radili u Krašu, tvrtki koja je dokazala da za nju ima mjesta na tržištu unatoč jakoj konkurenciji. Kako vam se čini njihov model radničkog upravljanja? – Kraš je pokazao da taj model funkcionira, da zaposlenici mogu biti i odgovorni vlasnici, da kompanija može raditi iako osnovni motiv nije uvijek dobit. Kraš ne stvara visoke marže niti dioničarima nosi veliku dobit, štiti zaposlenost i radna mjesta, bori se za svoju tržišnu poziciju, kako u Hrvatskoj, tako i šire, a udjel u prihodima od izvoza raste, i to je za svaku pohvalu. Svakako je Krašu izazov kako zadržati tržišne uvjete na domaćem tržištu, a bilo bi dobro da se fokusira na određena tržišta i na određene segmente proizvodnje koji donose veće profite.

Kakve su perspektive za prehrambeni sektor u budućnosti? – Nakon prevladavanja prvih muka, silnog uvoza koji je preplavio tržište, pokazalo se da je i izvoz počeo rasti i da naša prehrambena industrija može rasti. A pod tim ne mislim samo na velike nego i na srednje i male, koje su vrlo dobre. Uz korištenje svih EU poticaja iz fondova imat ćemo uspješnu prehrambenu industriju koja može iznjedriti dobre rezultate u budućnosti. Prehrambena je industrija pokazala i žilavost i otpornost, a sad nakon ulaska u EU rezultati su sve bolji. Vjerujem da i dalje mogu rasti, pogotovo jer su na raspolaganju značajna sredstva iz poljoprivrednih fondova, ali i fondova za istraživanje, razvoj i investicije koji omogućuju prilagodbu novim trendovima, koji su u toj industriji vrlo zahtjevni.

Proizvodnja hrane prevladala je šok ulaska u EU

Vezani članci

Kako je Vlada usosila poslodavce olakšicom za božićnice

Zasnovano na povjerenju

LIDER objavljuje natječaj za Nagradu ‘Hrvoje Matelj...

Prošlo je vrijeme trčanja za brojevima