Treba li država subvencionirati staračke domove?

HDZ i Most su i za poduzetništvo i rast i za socijalnu. Kako, ne zna se. SDP je većinu programa oslonio na socijalnu priču, ali njegov glavni koalicijski partner HNS i dalje jaše na valu biznisa. Ali nitko ne želi izravno odgovoriti na pitanje gdje prestaje oslonac države i počinje osobna odgovornost socijala i tržište. I vuk sit i ovce na broju. Volimo i kapital i ljude. Tako je nekako sumirana stranačka poruka uoči izbora. Socijalizam u glavama. Jedna jedina prezriva rečenica najčešći je odgovor svih ekonomista, analitičara, biznismena na bilo koju priču o pomoći države bilo komu. Hrvatska čak i u ekonomiji živi krajnji polaritet. Mora li biti ‘ili – ili’? Je li moguće ‘i – i’? Ili najprije mora biti jedno da bi moglo biti drugo? Trebaju li o potrebu važnosti prioriteta odlučivati država, interesne skupine ili pojedinac? Gdje prestaje oslonac države i počinje osobna odgovornost? Prije negoli pokušamo odgovoriti na ta pitanja, najprije isječci iz stranačkih programa, iz kojih je gotovo nemoguća misija zaključiti hoćemo li tržišnim ili socijalnim smjerom.

Andrei Plenković iz HDZ-ova programa izdvaja nekoliko stvari. ‘Hrvatska mora završiti tranziciju prema socijalno-tržišnom gospodarstvu i pod svaku cijenu težiti suzbijanju takozvanoga klijentelističkog kapitalizma i korupcije. Ambiciozna ekonomska politika mora biti usmjeren na poticanje poduzetničkoga duha svih generacija, olakšavanje uvjeta poslovanja i smanjivanje administrativnih zapreka. Moderni industrijski napredak Hrvatske temeljit ćemo na tehnološkim, poslovnim i socijalnim inovacijama. Nastojanja za iskorjenjivanjem siromaštva i smanjenjem nejednakosti u društvu ključna su za ostvarivanje socijalne pravde. Mirovinski, zdravstveni i socijalni sustavi moraju, uz nužne konsolidacije radi njihove dugoročne financijske održivosti, zadržati i načelo solidarnosti’, stoji u programu. Dakle, i poduzetništvo i rast i socijalna. Kako točno, ne zna se.

Socijalistički mentalitet? Zoran Milanović nije samo većinu programa oslonio na socijalnu priču. Koalicija Hrvatska raste postala je Narodna. Ima li veće socijalne riječi od ‘narodna’? U programu se pozivaju na otpis duga i odgodu ovrha kao novi početak prezaduženih građana. Novi je plan stvoriti preduvjeti za ukidanje doprinosa za zdravstvo u iznosu od tri posto. Udjel prosječne mirovne radnika koji su radni vijek proveli u Hrvatskoj u prosječnoj plaći bit će između 40 i 50 posto. Omogućit će i dodjelu socijalne mirovine nakon navršene 65. godine života za sve koji nisu stekli uvjete prema Zakonu o mirovinskom osiguranju. Zanimljivo, partner HNS i dalje jaše na valu biznisa: fokus idućeg mandata mora biti jače i izravno poticanje poduzetnika i nastavak poticanja rasta izvoza i industrijske proizvodnje. Most ne odstupa posebno od programa s kojim je osvojio zastupnička mjesta. I taj je program i socijalan (borba protiv nezaposlenosti, rast neoporezivoga dijela plaće…)

Zoran Milanović: Rast gospodarstva ostvarili smo dobrom mjerom između štednje i potrošnje. Nismo prihvatili neoliberalne ekonomske i političke modele koji su stvarali uvjerenje da se jedino politikom štednje i rezova, udarom na socijalna davanja, od zdravstva i obrazovanja do socijalne skrbi, samoregulacijom tržišta i deregulacijom svake zaštite javnih interesa i socijalnih prava može postići napredak.

Božo Petrov: Most će biti jamac zaštite interesa građana. Radit ćemo na jednakim startnim pozicijama za gospodarstvo i poljoprivredu, što će posredno značiti efikasniju javnu upravu i obrazovanje utemeljeno na kompetenciji, a to će pomoći i zapošljavanju i samozapošljavanju. Ključ je oporavka u refinanciranju dugova građana i poduzetnika. Tako će porasti osobna potrošnja i investicije, ulaganja u istraživanje i tržišni (ukidanje parafiskalaca, plaćanje PDV-a po naplaćenim fakturama, ukidanje poreza na dividendu…). Iz programa je samo posredno moguće zaključiti (iz nekih intervjuja i neposredno) da bi slučajeve poput švicaraca trebala rješavati – država. Nijedan stranački program nikad nije ni usputno spomenuo osobnu odgovornost. Osim očite korelacije između bogate države i da režljive državne ruke – samo iz ekonomskog rasta i blagostanja država može biti socijalna – jedno pitanje nismo dignuli na nacionalnu razinu: kada država prestaje biti štakom, a birači počinju biti odgovorni pojedinci, svjesni odgovornosti za vlastito blagostanje (ili siromaštvo)?

Vedran Antoljak, partner u Sense Consultingu, jedan je od onih koji vjeruju da je društvena solidarnost kao imperativ društva posljedica socijalističkog mentaliteta koji je duboko upisan u DNK prosječnoga građanina.

Društvo može biti toliko razvijeno, kvalitetno ili snažno koliko i njegova najslobija karika, njegov član. Ako se svaki pojedinac kontinuirano razvija stjecanjem znanja, razvijanjem vještina, prikupljanjem iskustava, pridonosi da kao društvo stalno postajemo bolji, efikasniji i pametniji – tvrdi, dodajući da je slučaj zaduženih u švicarcima kojima je u pomoć priskočila država korak natrag. – Velika je nepravda što cijelo društvo snosi posljedice za 22 tisuće ljudi. Mnoge od njih poznajem ili su dio moje obitelji. Moje je stajalište da su mnogi željeli umjetno podignuti vlastiti standard koji nisu bili sposobni održati, i osobno i u poslovanju – kategoričan je. Pa, gdje je onda taj prijelomni trenutak kada državu (ne) zovemo u pomoć?

Niska razina poduzetništva

Država je dužna osigurati temeljnu zaštitu prava građana od društvenih, ekoloških i gospodarskih opasnosti. I to treba učiniti efikasno i uravnoteženo kako ne bi politikom i propisima onemogućila razvoj i napredak društvenih, ekoloških i gospodarskih vrijednosti. Nažalost, u tranzicijskim državama poput naše država se svela na interesne skupine koje štite stečena prava. Ako tomu dodamo neodrživu strukturu proračuna, dvostruke standarde primjene propisa i nepredvidljivost regulatornoga sustava, onda stvaramo državu od koje svi očekuju da pomogne. – Uspjeh pojedinca treba biti nagrađen manjim porezima, a neuspjeh, neodgovornost ili pogrešan odabir trebao bi snositi on sam. U Hrvatskoj se svaki uspjeh pojedinca kažnjava većim poreznim razredima, što nas demotivira u preuzimanju rizika ili odgovornosti i odlučivanju. Stoga je i razina poduzetništva u Hrvatskoj niska, većina se odlučuje za poduzetništvo iz nužde – zaključuje Antoljak.

Elvira Mlivić Budeš, konzultantica za razvoj poslovnih vještina u Filaksu, dodaje da nismo uvijek uzrok svojih problema, ali o nama ovisi kako ćemo…

S gotovo 18 posto osoba starijih od 65 godina Hrvatska je jedna od deset najstarijih nacija u svijetu. Pretendenata na mjesto u domovima za starije i nemoćne sve je više. Doduše, statistika kaže kako je u domovima oko 11 tisuća ljudi, ni dva posto starije populacije, koje je oko 700 tisuća. Ništa čudno, ne samo zato što je domova premalo. Naime, cijene su u državnim, županijskim i gradskim domovima između 1800 i 3800 kuna (razliku do ekonomske cijene pokriva državni proračun), u privatnim su dvostruko više. Dok se za mjesto u javnim domovima ponegdje čeka do sedam godina, privatni u pravilu uvijek imaju mjesto više. Analiza Kukuriku vlade pokazala je da 40 posto korisnika javnih domova ima veće prihode od cijene doma, stoga je još preklanjeno odlučeno da se povećaju cijene za one koji imaju više, prema imovinskom cenzusu, ne samo korisnika nego i njegove obitelji. To, međutim, ne rješava problem odnosa kapaciteta, cijene i mogućnosti plaćanja.

Bi li država mogla/trebala sufinancirati privatne staračke domove? Konzultant Vedran Antoljak kaže kako nema sumnje da bi svako društvo moralo osigurati adekvatnu skrb svim umirovljenicima, a institucije mirovinskog osiguranja (država) morale bi osigurati minimalnu kvalitetu usluge u domovima za sve umirovljenike (primjenom načela solidarnosti). No uvjeren je da bi bolju kvalitetu usluge u domovima za umirovljenike trebali dobiti oni umirovljenici koji su više odvajali tijekom radnog vijeka. Tako razmišlja većina ekonomista i biznismena. Međutim, subvencijoniranje privatnog smještaja nije nemoguće. Primjerice, Grad Križevci i Koprivničko-križevačka županija zajedno će subvencionirati smještaj starijih i nemoćnih osoba u tri privatne ustanove socijalne skrbi za starije i nemoćne osobe. Doduše, to mogu samo gradovi i županije boljih financijskih performansi jer država putem decentraliziranih sredstava gradovima i županijama za domove prosljeđuje sve manje novca. Lani je iz proračuna ukupno osigurano 163 milijuna, prekliani 175 milijuna. Grad Zagreb je 2002. iz proračuna pokrivalo 41 posto ukupnih troškova poslovanja domova za starije osobe, u 2015. manje od 12 posto – što priču o eventualnom subvencioniranju privatnih domova vraća na temu održivih javnih financija. Bez njih solidarnost matematički nije izvediva.