Home / Biznis i politika / Zbrka u glavama

Zbrka u glavama

Pogrešno je 17. mjesto Hrvatske prema osvojenim medaljama na OI-ju uspoređivati s 82. mjestom u svijetu prema visini BDP-a. Koliko imamo vrhunskih sportaša, toliko imamo i vrhunskih poduzetnika i menadžera.

O što su sportaši iz Hrvatske na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru osvojili rekordnih deset medalja očekivano je inspiriralo mnoge komentare. U broju osvojenih zlatnih medalja stavljenih u omjer s brojem stanovnika zemlje izbili smo na peto mjesto u svijetu. A kad se uzmu sve medalje, opet smo na visokome 17. mjestu među 207 zemalja.

Do te točke sve je razumljivo. Olimpijske igre su, među ostalim, zamišljene da bar nakratko homogeniziraju stanovnike svake države sudionice. Da vrate bar malo vjere u vlastite mogućnosti. Za slavljenje junaka. I za zaključanje kako im se treba odužiti. Zna se i da ta euforija traje najdulje tjedan dana od završetka igara. Ali ono što nije razumljivo jest uspoređivanje sporta i stanja u društvu u stilu ‘zašto smo prema osvojenim medaljama tako visoko, a prema BDP-u tek 82.’

Pa se tu onda raspredaju mnoge teorije. A zapravo se miješaju kruške i jabuke. Potpuno je pogrešno uspoređivati broj osvojenih medalja na Olimpijskim igrama s redoslijedom u razini BDP-a, konkurentnosti, inovativnosti, produktivnosti… Da bi se uspoređivali sport i ekonomija, primjeri radi, trebalo bi vidjeti kako sport u Hrvatskoj stoji u odnosu na druge zemlje prema sasvim drugim pokazateljima od broja medalja. Primjerice, prema broju djece uključene u sportske klubove. Koliko je mladih u temeljnim sportovima kao što su atletika, plivanje ili gimnastika? Koliko se troši na najmlade kategorije? Kakva je kvaliteta trenera kadra u usporedbi s drugim zemljama? Koliko bazena, atletskih staza, gimnastičkih dvorana… imamo na 100.000 stanovnika? Vrlo bismo vjerojatno dobili usku korelaciju s razinom BDP-a.

Vratimo se na usporedbu s osvajačima medalja. Hrvatska ima osvajača zlatne medalje u gadašnjim glinjenih golubova i zlatne bacačice diska i koplja. Pobjednici nisu rezultat sustava rada, nego spletne okolnosti i upornosti pojedinaca i njihove bliže okoline. Oni su darovite, uporne iznimke kojima su se stvari poklopile.

Takvih pobjednika ima mnogo i u hrvatskom biznisu. Rimac automobili pobjednici su u konkurenciji najbržih električnih vozila. Tvrtka Šestan-Busch iz Preloga među tri je najbolja svjetska proizvođača vojnih kaciga. Dok-Ing svjetski je prvak u proizvodnji i prodaji strojeva za razminiranje. Oprema-uređaji iz Ludbrega u svjetskom su vrhu u proizvodnji uređaja za točenje piva. Isprava svim sličnim nišnim ‘osvajačima medalja’, kojih u Hrvatskoj ima na desetke. Svi oni nastali su izvan sustava koji bi poticao njihove izvozne uspjehe. Kao i u sportu, riječ je o talentiranim, upornim pojedincima i skupinama.

Sad malo o drugoj, primjerenoj usporedbi od onog miješanja krušaka i jabuka s početka teksta. Vaterpolo listi su srebrni, košarkaši među osam, rukometari također. U tim ekipama ima mnogo sportaša koji su karijeru započeli u Hrvatskoj, a onda je nastavili u najboljim svjetskim klubovima. Jednako je u biznisu. Premda nisu pod povećalom medija kao sportaši, vjerojatno je jednak broj vrhunskih menadžera poniknuo u hrvatskom biznisu, a danas igra za multinacionalke. Siniša Krajnović u Ericssonu, Zoran Bogdanović u Coca-Cola, Boris Lukšić u Schwartz grupi (Lidl i Kaufland), Goran Krizmanić u Toyota, Darko Ranogajec u Omcu, Branislav Bibić u centrali Philip Morrisa… samo su neki od menadžera internacionalaca od kojih bi se, recimo, u osnivanju državnog holdinga mogao napraviti reprezentativni ‘dream team’. Koji bi javni sektor poduzeća u nekoliko godina mogao dovesti na razinu efikasnosti ‘reprezentacija’ javnog sektora u razvijenim zemljama Europske unije.

Tu dolazimo do one stare priče o Rimljanima i barbarima. Kad bi se sukobili jedan Rimljanin i jedan barbar, obično bi pobijedio barbarin. U borbi deset na deset ishod bi bio neizvjestan. A kad bi se sto Rimljana borilo protiv sto barbarina, pobjeda bi gotovo uvijek pripala organiziranim ‘reprezentativcima’ Rimskog Carstva.

Tako je to danas u sportu i biznisu. Bez organiziranih i efikasnih institucija, strategije i opredjeljenja što društvo želi medalje i tržišta osvajat će sportaši i biznismeni koji neće biti rezultat sustava, nego iznimke koje potvrđuju pravilo. I tu je korelacija između sporta i biznisa, prema svemu sudeći, vrlo jaka.