HNB o deflaciji

Deflacija je opasnija i od inflacije. Međutim, kreatori ekonomske politike ne shvaćaju je ozbiljno i promatraju je isključivo s aspekta potrošača. A potrošnja i zapošljavanje nakon sušnih recesijskih godina rastu, zbog čega amortiziraju deflacijske učinke.

Deflacija kao krizna tema javnosti se pokušala nametnuti nekoliko puta. Prvi put još u travnju 2014., prve godine koju je službeno obilježila. Bez uspjeha. Možda i zato što HUP nije inzistirao na njoj. Poduzetnici su bili i ostali orijentirani prije svega prema državi kao normativu koji ne postavlja dobar poduzetnički okvir. Kad bi država odlučila postati propoduzetničkom, misle kako bi sve bilo lakše rješivo. Čak se i te 2014. kao glavna tema okrugloga stola umjesto deflacije probio – javni dug. No cijene su nastavile padati pa u deflaciji službeno živimo više od dvije godine. Istina, nije riječ o japanskim deset, ali za devastiranu hrvatsku ekonomiju, jedinu koja se u EU ne uspijeva oporaviti, i dvije su godine previše. Slaba je utjeha to što fenomen deflacije dijelimo s ostatkom Unije – glavnim vanjskotrgovinskim partnerom s čijega se tržišta svaka pojava prije ili poslije prelije na naše – koja se također svih kriznih godina batrga u recesiji i stagnaciji. Podaci kažu kako se godišnja stopa inflacije u EU, mjerenja indeksom potrošačkih cijena, s 0,2 posto u prosincu 2015. smanjila na nula posto u lipnju ove godine. To je posljedica većeg doprinosa cijena energije koje nastavljaju padati, baš kao što padaju cijene neprekradenih prehrambenih proizvoda i usluga. Usporavanje stope inflacije zabilježeno je u 15 zemalja, stagnacija u pet zemalja, a negativnu godišnju stopu inflacije imalo je 13 zemalja. No u usporedbi s drugim zemljama veći godišnji pad cijena od Hrvatske imaju samo Cipar i Bugarska. Jedno je od objašnjenja, kažu u HNB-u, struktura hrvatske potrošačke košarice u kojoj su više zastupljeni hrana i energija, upravo komponente koje su najviše pojeftinile.

Iako većina ekonomista, a ni HNB koji se, među ostalim, bavi kontrolom cijena, pad cijena zasad ne smatra vrućom temom, Zvonimir Savić, prvo analitičko pero HGK, potvrđuje da nam se deflacija doista događa. I da nije bezazlena.

Deflacija je, kaže, posljedica smanjenja količine novca u optjecaju koje može biti prouzročeno kontraktijom državne, osobne i/ili investicijske potrošnje. Ujedno povećava realnu vrijednost dužničke pozicije, stoga je posebno opasna za visokozadužene zemlje. Dok inflacija smanjuje realnu vrijednost domaćeg novca, deflacija djeluje u obrnutom smjeru – povećava njegovu vrijednost.

Pad cijena omogućuje kupnju veće količine robe za jednak količinu novca. To se na prvi pogled, kratkoročno i iz kuta potrošača, čini kao povoljnija opcija, no dugoročno deflacija nije pojava koja se događa u uvjetima gospodarske ekspanzije, pa su njezine posljedice na kraju pad gospodarske aktivnosti i rast nezaposlenosti, što u duljem razdoblju izaziva ekonomsku depresiju. Naime, ponuda ‘zarobi’ potražnju, a potrošači stalno očekuju pad cijena te odgađaju potrošnju. Posljedično pada proizvodnja te zaposlenost koja ruši potražnju i krug se zatvara. Bit je deflacije u tome da pojedinci i tvrtke sve manje troše jer je u vrijeme dok cijene padaju razboritije čuvati gotovinu, koja tada s vremenom stalno dobiva na vrijednosti. Deflacija se u ekonomskoj teoriji ocjenjuje situacijom iz koje se teško izlazi i koja je znatno opasnija čak i od druge krajnosti, hiperinflacije.

Smanjenje cijena energije i prehrane, glavnih uzročnika niske stope inflacije, potaknulo je rast raspoloživog dohotka kućanstava. Potrošači ne mogu odgađati potrošnju hrane i energije, zbog čega nije bilo negativnih utjecaja na osobnu potrošnju zbog smanjenja cijena u ta dva segmenta dobara, karakteristična za deflaciju. To potvrđuju pozitivna kretanja osobne potrošnje i investicija.

Udjel rashoda za kamate u raspoloživom dohotku potrošača smanjuje se, kao i omjer kredita i dohotka – na djelu nemamo učinak deflacije duga, upravo suprotno, kamatni su rashodi sve manji teret i za potrošače i za gospodarstvo, sve veći dio sredstava raspoloživ je nakon servisiranja kamata.

Riječ je o pozitivnom šoku ponude koji popravlja uvjete razmjene – za jedinicu hrvatskoga izvoza može se dobiti više od jedne jedinice uvoza.

HNB zasad u deflaciji ne vidi nikakvu opasnost, zato nema ni akcija koje bi poduprle taj strah. Pad potrošačkih cijena ubrzao se s minus 0,6 posto u prosincu 2015. na minus 1,6 posto u lipnju ove godine. To je, kažu u HNB-u, uglavnom bio rezultat smanjenja godišnje stope promjene cijena energije, zatim preradenih prehrambenih proizvoda te manje industrijskih proizvoda i usluga.

Negativan doprinos energije godišnjoj inflaciji povećao se s 0,9 postotnih bodova u prosincu 2015. na 1,2 postotna boda u lipnju, najviše zbog sniženja administrativne cijene prirodnoga plina i učinka baznog razdoblja povezanoga s izraženijim rastom cijena naftnih derivata u istom razdoblju prethodne godine. Doprinos indeksa potrošačkih cijena bez prehrane i energije godišnjoj inflaciji smanjio se s 0,4 postotna boda u prosincu 2015. na minus 0,1 postotni bod u lipnju, ponajprije zbog smanjenja doprinos cijena telefonskih usluga, odjeće i duhana.

Naime, nije problem toliko u padu potrošačkih cijena nego upravo u padu industrijskih. Statistika pokazuje kako je od siječnja 2014. do srpnja ove godine industrija morala spustiti cijene za više od šest posto! Istodobno su maloprodajne cijene u tom razdoblju pale za dva posto. Trebamo li biti zabrinuti za realni sektor i dugoročne tendencije?

Krištof smiruje loptu i veli da kad bismo maknuli utjecaj pada cijena energije i hrane, o deflaciji se ne bi govorilo dvije godine, nego tek odnedavno. Svjestan je da je pad cijena industrijskih proizvoda tri puta veći od potrošačkih, no ističe kako unatoč tome obujam industrijske proizvodnje kontinuirano raste, baš kao i produktivnost rada.

To znači da domaća industrija postaje konkurentna, da se bez problema može nositi s inozemnom konkurencijom, a to je odlična vijest. Kad pitate za izostanak ulaganja zbog deflacije, trebalo bi znati da naše istraživanje pokazuje kako industrija još raspolaže s dovoljno neiskorištenih kapaciteta za rast industrijske proizvodnje, pa nova ulaganja zapravo nisu nužna.

Bez obzira na optimizam, odgoda kupnje i ulaganja za stagnantnu hrvatsku ekonomiju nije dobra vijest. Nazire li se kraj deflaciji? Savić kaže kako će cijene nafta i u nastavku godine biti važan element formiranja indeksa potrošačkih cijena, no njihov deflatorni intenzitet bit će slabiji nego lani. Naime, termiinske cijene sirove nafta na svjetskom tržištu posljednjih mjeseci oporavljaju i trenutačno su na razini studenoga prošle godine (oko 46 USD/barel), zbog čega je i godišnja stopa pada (koja je zasad desetak posto) samo petina one iz istoga razdoblja prošle godine.

S obzirom na sve okolnosti nameće se zaključak da je razdoblje pada cijena nafta završilo, ali i da će se cijene ipak postupno oporavljati, što će inflaciju u srednjoročnom razdoblju održati niskom. Naime, kad bi cijene nafta samo stagnirale oko sadašnje razine, izjednačile bi se s prošlogodišnjim cijenama tek prekraj godine, što bi značilo da će na razini prosjeka godine one biti izvor deflacije. Iako cijene nafta imaju najjači izravni učinak, uvoznog deflatorni impuls zapravo se potiče iz cijena šireg raspona sirovina, uključujući hranu, koji je vrlo važan element indeksa potrošačkih cijena. Rast cijena sirovina u svijetu bio je ograničen, primarno zbog usporavanja rasta gospodarstava u nastajanju i sporoga oporavka EU. Uza slab oporavak potražnje kao stalnog ograničavanja elementa rasta potrošačkih cijena, u ovoj godini očekujemo pozicioniranje indeksa potrošačkih cijena nešto ispod sto.

HNB je malo optimističniji. Iako je još sredinom srpnja stopu inflacije od 0,9 posto korigirao na stopu deflacije od minus 0,9, ove je godine službeno neće biti. Godišnja stopa inflacije na kraju 2016. mogla bi iznositi 0,4 posto. Očekivana cijena barela sirove nafta tipa Brent za 12,1 posto je viša u odnosu na prethodnu projekciju te se do kraja 2016. očekuje njezino blago povećanje na oko 50 dolara. Rast cijena sirove nafta trebao bi završiti postupnim rastom godišnje stope promjene cijena energije s minus 7,3 posto u lipnju na minus 0,4 posto u prosincu i tako najviše pridonijeti povećanju ukupne godišnje stope promjene potrošačkih cijena i njezinim ulaskom u pozitivni teritorij potkraj 2016. Do kraja godine očekuje se i rast cijena prehrambenih proizvoda na svjetskim tržištima, što bi moglo pridonijeti povećanju godišnje stope promjene prehrane s minus 0,6 posto u lipnju na 1,1 posto u prosincu.

Mogu li predizborne najave poreznih promjena i smanjenja stope PDV-a utjecati na daljnji pad cijena? Savić kaže kako to nije lako kvantificirati zbog složena utjecaja na proračunske prihode, kako zbog procjene utjecaja smanjene stope poreza tako i zbog nepoznanice mogućeg intenziteta pada cijena. Smanjenje stope poreza ne mora u cijelosti utjecati na smanjenje cijene robe ili usluge, na račun toga mogu se povećati proizvođačke cijene i/ili marže u trgovini. Uz to, eventualno smanjenje cijena može povećati potrošnju koja onda kompenzira porezne prihode. Stoga interes države ne moraju nužno biti nekompatibilni s interesima poduzetnika – pri dobro usmjerenom i odmjerenom smanjenju stope PDV-a veća potrošnja potiče povećanje proizvodnje a da država pritom ne trpi smanjene porezne prihode, procjenjuje Savić.

PDV je zasad velika nepoznanica, no ako poduzetnicima informacija išta znači – deflacija bi, istina lagano i nježno, mogla završiti svoj hod već potkraj godine. Za sve drugo tu je opet država.