Kolege uglavnom hvale moj ekonometrijski model i pokušaj da se ekonomska politika u Hrvatskoj napokon počne voditi onako kako se to čini u razvijenim ekonomskim društvima – i da je vode ekonomisti.
-
To je bilo dovoljno da postanete Mostov ekonomski strateg? Suradnju s Mostom prihvatio sam jednostavno zato što u toj stranci poštuju instituciju sveučilišnog profesora i moju stručnost. Drugi je razlog taj što Most prihvaća ideju da je vrijeme da se ekonomska politika počne voditi stručno i odgovorno te traži promjene u tom smjeru.
-
Nakon prošlih parlamentarnih izbora kotirali ste i kao Mostov kandidat za premijera, a spominjali ste se i kao potencijalni ministar gospodarstva. Biste li i pod kojim uvjetima u budućnosti prihvatili te funkcije u izvršnoj vlasti? Točno je da sam bio prihvatio Mostov prijedlog za kandidatu za premijera i poslije ministra gospodarstva upravo zbog navedenih razloga. U budućnosti bih se mogao prihvatiti funkcije u izvršnoj vlasti ako Most procijeni da bih svojim skromnim doprinosom mogao pomoći, i to uza samo jedan, ali neizostavan uvjet – da se Mostov gospodarski program i provede u stvarnosti onako kako je zamišljen i da se pritom zaustavi odlazak ljudi iz Hrvatske, riješi nezaposlenost i siromaštvo, podignu plaće i mirovine te, što je najvažnije, stvoriti snažno gospodarstvo, ne više na ledima poduzetnika i obrtnika, nego u partnerstvu s njima. Ako bi se prihvatio taj uvjet, a siguran sam da bi ga Most prihvatio jer želi promjene, mogao bih se prihvatiti funkcije u izvršnoj vlasti. Ako bih uspio nešto pokrenuti u gospodarstvu, onda bi moj angažman u izvršnoj vlasti bio dulji; ako ne bih ostvarivao rezultate, sâm bih se povukao.
-
Prije svega ste ekonomist. Kojoj ekonomskoj školi pripadate? Ubranjem se u krug istinskih ekonomista, onih koji ne pripadaju nijednoj ekonomskoj školi. Biti otvoren prema idejama i vizijama drugih temeljna je kvaliteta koju mora imati svaki sveučilišni profesor. Ako prihvatim jednoj ideji, onda se postavljam iznad drugih i preuzimam ulogu suca. Prema svjetonazoru, najbliži sam ekonomskoj ideji koja je poprilično nepoznata u ekonomskoj teoriji iako je stara nekoliko tisuća godina, a to je ideja o moralnom kapitalizmu: poštovanje privatnog vlasništva, slobode poduzetništva uz državu kao korektiv za uklanjanje tržišnih propusta, jer tržište ne poznaje moral, i to radi zaštite pojedinca i napretka društva u cjelini. Ekonomija je znanost o stvaranju bogatstva društva, a ne pojedinaca.
-
Što vam toliko smeta u liberalnoj ekonomskoj školi? Liberalna je ekonomska škola mit i iza nje ne stoji nikakva održiva konzistentna ekonomska doktrina, teorija ili sustav, što je dokazala kriza 2008. O tome se pišu knjige i snimljeni su filmovi, a uzrok krize nije ništa drugo nego pohlepa financija na štetu drugih. Čovjek je društveno biće, a ekonomija je produkt ili možda čak majka društvenog sustava. Naravno da morate imati i privatno vlasništvo, i tržište, i slobodu pojedinca. Privatno vlasništvo dobro je kojim raspolažete, a tržište je mjesto na kojem to dobro razmjenjujete uz naknadu. Međutim, da bi postojala harmonija u sustavu, morate imati sustav institucija koji će to regulirati u nekom općem, društvenom interesu.
-
Građani mogu birati između dva ekonomska modela: staroga, koji nas je doveo ovamo gdje jesmo i koji će nas i za dvadeset godina držati na začelju EU, ili se odlučiti za novi. Glavne su preporuke izgraditi stvaran institucionalni sustav potpore poduzetništvu, rasteretiti rad i kapital, a oporezivati potrošnju, što će uza stopu ekonomskog rasta od četiri posto povećati plaće, mirovine i investicije te smanjiti zaduženost.
-
Mostov, odnosno vaš gospodarski program prično je kritičan prema hrvatskomu ekonomskome modelu, ali istodobno je vrlo socijalan. Dosadašnji model pogodovao je pojedinim interesnim grupacijama na štetu hrvatskih građana, što je uz precijenjenu kunu i monetarni transmisiji mehanizam, zaduživanje u inozemstvu u nedostatku domaćih likvidnosti uništilo domaću proizvodnju, proizvodno deindustrializaciju i nezaposlenost te na kraju emigraciju iz Hrvatske veću od one iz prošlog stoljeća. To su činjenice, ne zamjerke. Dakle, građani mogu birati između dva ekonomska modela: staroga, koji nas je doveo ovamo gdje jesmo i koji će nas i za dvadeset godina držati na začelju EU, ili se odlučiti za novi ekonomski model. Glavne su preporuke izgraditi stvaran institucionalni sustav potpore poduzetništvu, rasteretiti rad i kapital, a oporezivati potrošnju, što će uza stopu ekonomskog rasta od četiri posto povećati plaće, mirovine i investicije te smanjiti zaduženost. Javnou upravu treba restrukturirati i uvesti konkurenciju u javni sektor. Jedini kriterij nagrađivanja moraju biti učinkovitost i proizvodnost u javnom sektoru, kao što je to u privatnome. Međutim, to ne znači liberalni pristup ekonomiji, protiv kojega se borim, nego znači zaštiti radnike da imaju socijalna prava, i to ne manja od prosjeka EU, ali da i njihova proizvodnost i učinkovitost budu na razini prosjeka EU. Kratko i jasno: za zaštitu sam rada i radnika, a za kažnjavanje nerada. Vjerujem da se s time mogu složiti svi građani jer ne vjerujem da je bilo tko od njih spreman primati jednaku plaću za svoj osmatran rad kao netko drugi tko ne radi efektivno ni jedan sat tijekom radnog vremena. Pravednije je otpustiti onoga tko ne radi efektivno ni jedan sat tijekom dana i onda većinu njegove plaće dati onomu tko radi profesionalno osam sati na dan.
-
Rekli ste već da je ključ oporavka refinanciranje dugova građana i poduzetnika, što bi povećalo osobnu potrošnju i investicije, posebno u istraživanje. Zauzimate se i za osnivanje tzv. loše banke. Za to bi trebao širi društveni konsenzus, ali i aktivna suradnja poslovnih banaka. Vaše su ideje o rješenju dužničkog ropstva preradikalne za bankare. U medijima je to pogrešno preneseno. Ključ je oporavka reprogram dugova građana i poduzetnika, to je polazna točka ekonomskog modela. Međutim, ja se zauzimam za drugi model, model počeka i moratorija na plaćanje kamata i duga, prema francuskome modelu. Tijekom njegove primjene u Francuskoj nije bilo većih problema u nalaženju konsenzusa za njegovu provedbu. Oba modela, moratorij i loše banke, već su poznata i primijenjena u nekim zemljama, ali, ipak, sklon sam francuskomu. Između dva modela izabrat će se bolji. Dugovi građana i poduzetnika trebaju se reprogramirati tako da se tečajni i kamatni rizik raspodjele između građana, poduzetnika i banaka. Sav teret krize švicarca/eura pao je na građane i poduzetnike, što to nije pravedno, i bankarski sektor mora preuzeti teret krize. Ako se to moglo napraviti u Mađarskoj, zašto se ne bi moglo i u Hrvatskoj primijeniti isti model?