Tematika korporativnog upravljanja posljednjih se godina sve češće pojavljuje u medijima, na raspravama i okruglim stolovima. Odgovornost koju nose uprave i nadzorni odbori golema je. Barem u privatnom sektoru. U državnome u teoriji je tako, no u praksi malo drugačije. Odnosom između nadzornih odbora i uprava bavit će se i Liderova konferencija ‘Korporativno upravljanje u 21. stoljeću’ koja će se održati sredinom rujna u Zagrebu. Također, u sklopu Lider akademije ove će jeseni za sadašnje i buduće članove nadzornih i upravnih odbora te upravnih vijeća biti održan seminar o korporativnom upravljanju na kojemu će jedan od predavača biti akademik Jakša Barbić, zacijelo jedan od najvršnijih stručnjaka za tu problematiku. Pisao je Zakon o trgovačkim društvima početkom 90-ih i tijekom karijere bio je član velikog broja nadzornih odbora te predsjedatelj mnogih glavnih skupština i skupština trgovačkih društava.
-
Godinama sam član jednog od mnogih nadzornih odbora u kojima sam radio. Prije petnaestak godina poznati bankar, inače Amerikanac, postao je član nadzornog odbora. Prije negoli je došao, posavjetovao se s odvjetnicima. Tražili su da im dostavi engleski prijevod odredbi hrvatskoga Zakona o trgovačkim društvima o odgovornosti članova nadzornog odbora. Znate što su mu poručili: ‘Ovi Hrvati ljudi su kao i Nijemci, imaju najrigoroznije uređenu odgovornost u svom zakonu.’ Savjetovali su mu da može prihvatiti da bude član nadzornog odbora ako dioničko društvo sve članove tog odbora osigura kod osiguravatelja od odgovornosti za štetu koju bi eventualno mogli nanijeti društvu ili drugim osobama. I to se dogodilo. To vam govori koliko su propisi u Hrvatskoj rigorozni. No njihova je primjena, nažalost, nešto drugo – govori nam akademik Barbić.
-
Teško je to generalizirati jer ima i dobrih primjera, ali ne sviđa mi se što političke stranke imaju svoja takozvana lena i kažu: ‘Moji ljudi bit će u upravi odnosno nadzornom odboru tog društva, a vaši onog društva.’ To nije dobro, to sliči naplati za zasluge na izborima, a da stručnost nije u prvom planu. U nekoliko smo navrata čitali u tisku o slučajevima koji su završili i sudskim procesima u kojima su takva društva vodili ljudi s upitnim kompetencijama, politički poslušnici.
-
Razni su, ali o njima nemam neposrednih saznanja. Iz medija su mi poznati oni u Hrvatskoj elektroprivredi iako ne znam što je zapravo točno. U upravama takvih društava, ali i u nadzornim odborima, moraju biti osobe koje isključivo zadovoljavaju stručne uvjete za takav posao. To su ljudi koji su se negdje već dokazali, koji su dobri menadžeri i koji će raditi isključivo u interesu društva. Član nadzornog odbora mora biti osoba koja zna, koja može i hoće obavljati taj posao i u koju se ima povjerenje. Onaj tko ne ispunjava neki od tih uvjeta, ne bi smio biti član tog organa društva. Kod nas se nešto važno pogrešno shvaća: organi dioničkog društva moraju raditi isključivo u interesu tog društva, a ne u interesu dioničara.
-
Članovi uprave i nadzornog odbora, a Zakonom o trgovačkim društvima od njih se to izričito zahtijeva, djeluju samo u interesu društva. Razlog tomu vrlo je jednostavan: kad bi organi dioničkog društva radili u interesu dioničara, zapravo bi štitili većinskog dioničara i zapustili interese onih malih jer bi morali poštovati odluku većinskog dioničara. A to nije tako, svi moraju biti zaštićeni. Dioničari smiju ostvarivati svoj interes samo u sklopu interesa društva. Kad bi član uprave djelovao u interesu i pod utjecajem pojedinog dioničara, makar taj imao udjel od 90 posto, odgovarao bi preostalim dioničarima za tako nanesenu štetu.
-
Tu je riječ o drukčijem pristupu iako nije baš svagdje potpuno tako. Ponajprije je tu način postavljanja članova u nadzorni odbor. Početak cijele priče morala bi biti prije svega njihova stručnost, a ne politička obojenost. Pode li se od potonjega, a to je u pravilu slučaj u državnim tvrtkama, znanje dolazi u drugi plan i tako se lako dođe do osoba kojima ono nedostaje ili ga nemaju dovoljno, čast iznimkama. Obično takvi članovi ne poznaju dovoljno dobro korporativno upravljanje, ne znaju što se može, a što ne; što se smije, a što nije dopušteno, kako nadzorni odbor mora postupati. Čini mi se da bi najbolje bilo kad bi država osnovala neku vrstu holdinga koji bi držao dionice i poslovne udjele u društvima i u kojemu bi se na visokoj stručnoj razini upravljalo tim društvima. Primjera za to ima npr. u Austriji. Nema ničega što negdje već nije dobro pravno uređeno, treba samo vidjeti što odgovara našim potrebama.
-
Ne bi bilo loše da se organizira stalna edukacija koja bi morala osobama koje bi došle na takve funkcije omogućiti da za to budu stručne. Kad je riječ o privatnom kapitalu, to nije toliko važno. Privatni kapital dovest će stručne ljudje, u ozbiljnim tvrtkama nema takvih eksperimenata jer je glavni interes postizanje poslovnog uspjeha. Rizik je prevelik, gubi se vlastita imovina, a ne tuda.
-
Tako je, može što hoće. Kad smo ’92. izrađivali Zakon o trgovačkim društvima, njemački profesori zvali su me i tražili da vide što smo napravili. Bili su zadovoljni, ali dali su nam i nekoliko korisnih sugestija. Mučila ih je odredba o povezanim društvima, tvrdili su da nam to neće trebati bar još dvadeset godina. Rekao sam: ’Kad biste vi znali kakvi su majstori za lopovluk u Hrvatskoj, složili biste se sa mnom da je to prijeka potreba.’ I to je bilo točno. Poznati profesor tada mi je rekao: ’Kolega, u idućih dvadeset godina ključno pitanje u vašem gospodarstvu bit će sastav nadzornih odbora u dioničkim društvima.’ Tada sam mislio: ’Možda hoće, možda neće.’ Sada znam da je imao pravo. Zato članovi nadzornih odbora moraju za to biti educirani, moraju znati sve o tvrtki u koju dolaze, koliki su im dometi i ključno – kolika je njihova odgovornost i koje su posljedice ako ne postupaju prema odgovarajućim pravilima koje propisuje zakon.
