HAWKE Čovjek koji je Australiju postavio na čvrste ekonomske temelje

Prošli je tjedan Australija obilježila neobičnu obljetnicu – 25 godina stabilnog rasta. U drugom kvartalu ove godine njezin je BDP rastao visokih 3,3 posto u usporedbi s lanjskim i tako dosegnuo okruglih 100 kvartala bez recesije – ravno 300 mjeseci. Taj rijetki uspjeh duguje bivšem premijeru Bobu Hawkeu i njegovu ministru financija Paulu Keatingu, koji su proveli potrebne reforme.

Svakakve se stvari slave i obilježavaju u svijetu, ali Australija je prošli tjedan proslavila jedan izrazito rijedak jubilej kakvom bi rado nazdravlja valjda sve zemlje svijeta kada bi mogle. Ta je zemlja kontinent u donjem desnom kutu karte upisala i službeno čak 25 godina bez recesije, potvrat vrijedan ozbiljnog razmatranja ne samo u kontekstu klimave ekonomije bogatih zemalja u proteklih nekoliko desetljeća, već i iz perspektive ekonomske znanosti kao takve. Nije jedinstveno dostignuće u pitanju, ali svakako jest vrlo rijetko. Prema službeno objavljenoj statistici, australski BDP rastao je visokih 3,3 posto u drugom kvartalu ove godine uspoređeno s lani i time dosegao okruglih 100 kvartala bez recesije (ravno 300 mjeseci).

Da je riječ o nekoj slabije razvijenoj zemlji koja iz ničega kontinuirano uspijeva napraviti nešto, vijest možda i ne bi bila toliko interesantna, ali za visokorazvijenu ekonomiju s jednim od najviših životnih standarda na svijetu (drug, odmah iza SAD-a s 53 tisuće dolara po glavi stanovnika) to svakako povlači pitanja i izaziva pozornost. Arhiva će tako pokazati kako je Australija posljednje padanje ekonomske aktivnosti koje se smatra neizbježnim elementom tržišne ekonomije iskustva u prvoj polovici 1991., kada su se tek radašni dva desetogodišnjaci, a svijet izgledao ponešto drugačije. Internet je bio u povojima, mobiteli nisu postojali, videoigre su tek polako stizale u mnoge domove, SSSR je još službeno postojao, Bryan Adams domirao ljestvicama i tako dalje i tako dalje. No temelje, pripremu dugotrajnoga ekonomskog rasta u sljedećih 25 godina ‘udario’ je premijer Bob Hawke (od 1983. do 1991.).

Australija je tako u elitnom klubu rijetkih razvijenih ekonomija koje su izbjegle Veliku recesiju 2008., azijsku bankarsku krizu 90-ih, pad cijena sirovina i usporavanje Kine, da se nabroji samo neke potrese u proteklih 20-ak godina, a analize tog malog čuda navode obično kombinaciju dobrog upravljanja, ali i sreće. Na kraju dana, ovo potonje je uvijek jedan od ključnih sastojaka uspješnih priča, koliko god postojale cijele industrije koje propovijedaju suprotno. Kad bi, pak, taj trend potrajao još samo tri kvartala, Australija bi dostigla jedinu preostalu zemlju u usporedivoj kategoriji – Nizozemsku, koja je uspjela upisati 26 godina bez recesije, ali je, za razliku od zemlje ‘dolje ispod’, zapela na prepreći zvanoj 2008. (trećerasirana je na toj slavnoj ljestvici Poljska s trenutačnim nizom koji traje od 1995.)

Analitičari u Financial Timesu navode reforme provedene 80-ih i 90-ih kojima je tržište rada fleksibilizirano, smanjene carine, dereguliran financijski sustav, a australski dolar prepušten tržištu. Monetarna politika i u tom je slučaju odigrala iznimno važnu ulogu, smatraju stručnjaci, zahvaljujući vještom održavanju stope inflacije na ciljanih dva do tri posto u cijelom tom razdoblju. Konkretnije, Središnja banka Australije spriječila je nekretninskih mjehur i krizu pravovremenim dizanjem kamatne stope, potez u kojem su gotovo sve ostale razvijene države zakasnile.

Sljedeći bitan sastojak bila je fiskalna disciplina 90-ih i 2000-ih u Europi otkrivena u trenutku kada je bila potrebna upravo obrnuta logika. Štedi se kad se ima da bi se moglo trošiti kad se nema, a Australija je pod premijerom Paulom Keatingom bilježila proračunski višak 10 od 11 godina prije 2008. Stvari, dakako, nisu tako jednostavne, FT podsjeća i na onaj element sreće – poziciju i prirodna bogatstva. Kontinent je bogat mineralima i smješten neposredno uz najbrže rastuća tržišta svijeta, što je svakako bio važan faktor jer je Kina desetljećima gutala sve dostupne resurse. Kada su se stvari okrenule i cijene sirovina počele padati, Australija je imala uvjete za njihovu (privremenu) zamjenu, rast sektora nekretnina kombiniran s mladom populacijom i velikom imigracijom zamijenio je izgubljene prihode od sirovina.

Na godišnjoj razini, zemlja u proteklim desetljećima održava rast BDP-a uvjerljivo iznad dva posto, no problem leži u trenutačno lošoj poziciji za eventualnu novu recesiju u široj okolini. S obzirom na potaknuto bujanje sektora nekretnina i općenito labavu fiskalnu politiku, Australija bi pod vanjskim pritiskom ovaj put možda popustila, barem tako upozoravaju mnogi analitičari. Prateći trend azijske regije o kojoj izrazito ovisi, ekonomija je sve zaduženija, zbog čega ubrzano stanjuje ‘tampon-zonu’ u slučaju osjetnijeg zaustavljanja okolnih ekonomija, posebice kineske.

S druge strane, rizik recesije i ovisnost o nekome neizbježni su elementi svake moderne ekonomije, pa ni Australija ne može biti iznimka. Veći su izazov srednji i dugi rok u kojem zemlja mora napraviti onaj najteži skok, od ekonomije pogonjene izvozom sirovina na ekonomiju pogonjenu izvozom usluga, pri čemu se turizam obično nudi kao očito rješenje. Obrazovanje mnogih stranih studenata i svojevrsni izvoz znanja drugo je područje na kojem se Australija nada temeljiti svoj budući napredak, ali za održavanje takvog rasta bit će potrebno više.

Na čemu će se točno temeljiti ekonomija u budućnosti i nije sasvim jasno, Australija tek pokušava definirati svoj budući smjer. Ne iznenađuje stoga da je prva važnija politika novog premijera Malcolm Turnbulla ‘Nacionalna inovacijska i znanstvena agenda’ vrijedna 1,1 milijardu dolara u iduće četiri godine, koja smjera velikim ulaganjem u povezivanje znanosti i istraživanja s poslovnim sektorom kreirati novu australsku ekonomiju. Jedno od zanimljivijih razmišljanja unutar te politike jest i snažno promoviranje kulture većeg rizika, odnosno prihvaćanja poslovnog neuspjeha kao neizbježnog elementa tržišne ekonomije. Reforma zakona koji reguliraju nelikvidnost ublažit će, kako je objasnio premijer, element kažnjavanja i stigmatiziranja poslovnog neuspjeha u korist bržeg rješavanja problema i omogućavanja novog pokušaja.

Prema njemu, ‘možda ste izgubili nešto novca, možda su vaši investitori izgubili nešto novca, ali cijela ekonomija ima velike koristi jer ste mudriji, vaši su zaposlenici mudriji, vaši su investitori mudriji, svi su nešto naučili i cijeli je ekosustav od toga profitirao’. Kako bi vodio primjerom, Turnbull je rekao da će se i vlada ponašati u skladu s tom novom ‘filozofijom neuspjeha’, prihvaćajući unaprijed da neke politike možda neće uspjeti. Promjena je to u odnosu na konvencionalnu politiku prema kojoj se mora jamčiti uspjeh svake vladine politike, smatra premijer.

Činjenica je da takav impresivan rezultat umnogome pogoni izvoz sirovina, ali Australija je poduzela niz koraka koji su tu ovisnost o prirodnim bogatstvima umanjili. Politička stabilnost, mudra fiskalna i monetarna politika te razvijanje drugih sektora i usluga osjetno su pojačali otpornost ekonomije na cijene sirovina i općenito negativna kretanja u globalnoj ekonomiji, zahtijevajući čemu je Australija izbjegla sudbinu drugih ekonomija temeljenih na izvozu sirovina. Reagirajući na pogoršane uvjete, vlada sada vodi ekspanzivnu fiskalnu politiku dizanjem javne potrošnje i razine duga kako bi nadoknadila gubitke proizašle iz nepovoljnih kretanja na širem tržištu. Usprkos pesimističnim predviđanjima prema kojima bi šokovi izvana zatresli ovaj put i stamenu Australiju, valja imati na umu još uvijek vrlo širok manevarski prostor koji vladi omogućava intervenciju s ciljem održavanja zamaha. Javni je dug prošle godine usprkos povećanju iznosio manje od 40 posto BDP-a, proračunski deficit bio je na podnošljivih 2,4 posto, inflacija na niskih 1,5 posto s prognozom od samo jedan posto ove godine. Istovremeno, kamatna stopa središnje banke je na 1,5 posto, što isto ostavlja mogućnost daljnjeg smanjenja radi jačanja ekspanzivne politike, premda tu prostora nema previše. Australija stoga može ispušati hrpu streljiva u moguće daljnje pogoršanje širih ekonomskih uvjeta prije nego što pištolj ostane prazan. Problem je što taj pištolj ne može biti trajnije rješenje, može samo služiti kao most prema drugačijoj oblikovanoj ekonomiji. Svijest o nužnosti transformacije prostoji, ali u vezi s načinom još nema jasna konsenzusa. Ipak, imajući u vidu makroekonomsko pokazatelje, barem se prestizanje Nizozemske i prvo mjesto na ljestvici čine se vrlo izglednima. Devet mjeseci proleti začas.

Državu je u ključnom razdoblju definiranja očito vrlo uspješnog recepta za dugotrajni ekonomski rast (od 1983. do 1991.) vodio premijer Bob Hawke, koji se, prema vlastitu iskazu, inspirirao svojim singapurskim kolegom Lee Kuan Yewom. Jedna od ključnih karakteristika Hawkea bila je delegiranje ministrima i obnašanje uloge posrednika između različitih vladinih resora. Najbolji dokaz tome je njegov blizak odnos s ministrom financija Paulom Keatingom, koji bio praktički u svemu njegov antipod, ali je taj duo bio pokretačka snaga vlade. Inače, iako je dobar dio reformi bio temeljen na liberalizaciji i deregulaciji ekonomije, proveli su ih – laburisti.