Izvan kontrole

Budući da je riječ o procesu, globalizacija nije moguće ignorirati ili zaobići, ali moguće je njome barem pokušati upravljati. To je proces međunarodne integracije proizašao iz razmjene ideja, proizvoda, razmišljanja i drugih aspekata kulture ili, jednostavnije, to je približavanje ljudi na globalnoj razini s pomoću tehnološkog napretka, premda se često najsnajnije doživljava u ekonomiji. Klasičan primjer globalizacije masovno je seljenje proizvodnje iz ‘skupih’ zemalja Zapada na ‘jeftin’ Istok, u jeftinije i siromašnije zemlje. Suženo na ekonomiju, riječ je procesu u kojem poduzeća i druge organizacije razvijaju međunarodni utjecaj ili počinju djelovati na međunarodnoj razini.

Tumačenja globalizacije kao projekta pojedinih interesnih skupina, politike ili ideologije, u prvom redu liberalne, promašena su zato što je globalizacija danas jednostavno način života. Ona je svojevrsna kultura življenja u skladu s općim tehnološkim napretkom i potrošačkim mentalitetom – smatra Petar Popović, predavač na dubrovačkom sveučilištu Libertas.

Prema Kristijanu Kotarskom s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, približavanje svijeta mnogo je trajniji proces nego što se danas misli, s tim da poput kolege Popovića upućuje na njegovo ubrzavanje zahvaljujući padu komunizma i uspoređno snažnijem razvoju tehnologije. – Globalizacija je višeslojan fenomen koji nije bez presedana; svijet je bio iznimno integriran i tijekom La Belle Époque, od 1880. do 1914. Novo su svakako pokretači globalizacije nakon raspada SSSR-a (internet), opseg i brzina – tvrdi Kotarski.

Problem kojim su se intenzivno bavili i na posljednjem sastanku G20 nastao je onog trenutka kad je ekonomska korist od globalizirane ekonomije, preciznije proizvodnje, počela otjecati sa Zapada u jeftinije zemlje, a u posljednje vrijeme to je pojačano zbog izbijanja krize i neočekivanoga vala migracija prema Europi. Među konkretnijim su uzrocima, prema Popovićevu mišljenju, kriza 2008., mobilnost i umreženost terorista, izbjeglički val u Europi, deficiti demokracije i moć korporacija nad državom, nabrojimo samo neke. Redom je riječ o stvarima izvan kontrole običnih građana, koji se uglavnom osjećaju ugroženi tim procesima, a političke elite na te strahove ne uspjevaju primjereno odgovoriti.

Globalizacija se uvelike doživljava kao negativna pojava zbog gubitka kredibilnosti i potkapacitiranosti političkih elita te novih izazova kao što je migrantska kriza – vjeruje Kotarski, zaključujući da je ova kriza prije svega politička: – Mobilizacijski potencijal nastao je kao spoj lošeg upravljanja reperkusijama globalne financijske krize u kojoj su nekažnjeno prošli glavni krivci, financijske elite; naivnog vjerovanja da je više integracije uvijek bolje i u svim okolnostima, primjeri su toga TTIP i TPP; te lošeg pozicioniranja u migracijskoj krizi.

Imajući to na umu, klimanje razvijenih demokracija i sve veća sklonost biračkog tijela sve ekstremnijim rješenjima (Trump, Orbán, Marine Le Pen, Brexit itd.) zapravo su očekivane reakcije preplašenoga biračkog tijela koje se osjeća sve nesigurnije i isključenije.

Vjerojatno prijelomna trenutak za gubljenje svega (preostalog) čara globalizacije bilo je urušavanje srednje klase, koja je prije velikih promjena u proteklih osam godina još donekle održavala stabilnost sustava. Prije njezine tihe pobune otpor globalizaciji bio je mahom sveden na manje skupine u društvu koje nisu imale ni dovoljno jak glas ni mogućnost jasna artikuliranja svojeg nezadovoljstva. U tim okolnostima političari i korporacije nisu imali previše razloga za brigu, no to se u posljednje vrijeme promijenilo. Treba pritom napomenuti i da antiglobalizacijski osjećaj nije bio problem sve dok je bio sveden na periferne zemlje svijeta, ‘otkriven’ je tek kad je frustracija pojačana nepovoljnim procesima pozvila na vrata Zapada. Opseg otpora proširio se i počeo koristiti sâm sustav za svoju borbu (demokratska, legalna procedura), a najviše zabrinjava sve iracionalnija priroda tih manifestacija.

Globalizaciju je nemoguće prodati ili predstaviti kao nešto novo i povoljno. Kao i u doba srednjeg vijeka – seljačke bune možda jesu bile uperene protiv nepravdi feudalnog sustava, ali ne protiv sustava samog po sebi. Ondašnje pitanje nameta istovjetno je današnjim zloporabama globalizacije koje se odnose na konkretna partikularne stvari u sklopu globalizacije kao norme i realnosti života – objašnjava Popović i dodaje: – Kao feudalizam onda, tako je i globalizacija danas neizbježna realnost kojoj će se i najveći protivnici liberalizma nužno morati prilagođavati.

Globalizacija kao poželjan marketinški proizvod ispuhala se nakon što je 90-ih i početkom stoljeća vjerojatno bila u zenitu. Izbjeći je ili zaustaviti nije moguće, pitanje je ‘reguliranja’ stajališta, što se ne može postići dobrom reklamom, nego konkretnim mjerama koje bi s jedne strane ublažile njezine negativne učinke, a druge strane pokušale povezati korist od nje s tim pojmom. – Relativna otvorenost svjetske trgovine i kretanje faktora rada može se očuvati ako se pruže konkretna rješenja za gubitne globalizacije (redistribucijska politika i politika ulaganja u ljudski kapital) i obuzda intenzitet migracijskih tokova, koji će se zbog globalnog dispariteta u razini dohotka i napretka komunikacija i transporta intenzivirati ‘ceteris paribus’ – zaključuje Kotarski.