Mirovinski fondovi uvijek se spominju kada država treba novac, bilo za privatizaciju bilo kada se zadužuje izdavanjem novih obveznica. Četiri obvezna fonda trenutačno (kraj srpnja) upravljaju sa 78,22 milijardi kuna. Traže od države da proda svoje dionice u atraktivnim kompanijama kako bi one postale još bolje. Posljednji je primjer prodaje Končar, u kojemu je predsjednik Nadzornog odbora postao Petar Vlaić, čelnji čovjek Erste Plavih fondova. S njim smo razgovarali o aktualnim investicijskim temama. Pitali smo ga i o navodnoj ideji mirovinaca o spajanju Atlantica i Podravke, ali to nije htio komentirati.
-
Neto imovina Erste plavog OMF-a ove godine prešla je 10 milijardi kuna. Prinosi su od 2,16 do gotovo 4 posto. No kategorija C Ersteova fonda imala je bolji prinos od kategorije A. Kako je moguće da je najkonservativnija kategorija bolje prošla od najrizičnije? Razlog je jednostavan, dosta smo dugi u duraciji hrvatskih obveznica, a istodobno se ‘spread’ smanjio. ‘Yeald’ pada, kao i u cijeloj Europi. No pojednostav-nimo to maksimalno. Cijene državnih obveznica jako su porasle, a percepcija hrvatskog rizika u isto se vrijeme smanjila odnosno ublažila. To je utjecalo na obveznice. Napomenuo bih kako su i u posljednje vrijeme počele rasti i cijene dionica.
-
Pojasnimo malo kako funkcionira upravljanje obveznicima. Financijaši često govore metajezikom koji nije razumljiv prosječnom građaninu. Prevedimo na hrvatski jezik ‘spreadove’ i ‘yealdove’. Obveznice u koje mi ulažemo, bilo da su državne bilo korporativne, takozvane su kuponske obveznice. Dakle, netko se zadužuje izdavanjem obveznica. To je nominalni iznos duga, na taj iznos plaća kamatu – to je kupon. On varira, ovisi o situaciji na tržištu i kamatnim stopama. Recimo da je kamatna stopa na te izdane obveznice 5 posto. Na ‘normalne’ obveznice, one koje izdaje država, kupone plaćaju polugodišnje. Dakle, ako je kamatna stopa 5 posto godišnje, svakih se šest mjeseci imatelju obveznice isplaćuje 2,5 posto. Ako cijena obveznice poraste, onaj koji bi kupovao tu obveznicu dobit će manje nego kod kamata prilikom izdavanja jer je cijena viša. Ili kada se zahtijevani prinosi odnosno ‘yealdovi’ smanjuju, cijena obveznice raste. To se u svijetu upravo događa, pa tako i za hrvatske dužničke papire u posljednjih šest mjeseci. S druge strane, kada rastu kamatne stope, cijena obveznica pada jer ulagači zahtijevaju veće prinose, što se može postići jedino ako pada cijena obveznica. Obveznica ima datum izdavanja i datum dospjeća. Kamata se plaća dva puta godišnje, a u trenutku dospjeća izdavatelj odjednom isplaćuje glavnici investoru koji drži njegovu obveznicu. I to je razlika u odnosu na primjerice kredite – oni se vraćaju u anuitetima u kojima se vraća i kamata i glavnica, a kod obveznica plaća se kamata i odjednom se vraća glavnica. Ta se glavnica najčešće vraća izdavanjem novih obveznica, što je poznato pod pojmom rolanje duga.
-
Prema Hanfinim podacima, sva četiri OMF-a imaju 71 posto imovine u državnim obveznicama, a 11,29 posto u dionicama. To je u postocima manje nego na početku godine, no za 2 milijarde kuna je više u državnom dugu. S obzirom na rizičnost države, koliko je to opasno ulaganje? Hrvatsku ne gledamo kao na jako rizičnu zemlju, država sigurno neće bankrotirati. Nije ni blizu toga. Što više, ‘spreadovi’ na hrvatske obveznice odnosno premija rizika smanjuju se. Zbog toga se i može jeftinije zadužiti. Dakle, razlika troška zaduživanja između Hrvatske i država koje su ‘visokokvalitetne’ sve je niža. To je jedan od razloga zašto Hrvatska postaje sve zanimljivija svjetskim investitorima. Zašto imamo 71 posto imovine u obveznicama? Zato što je prinos bio mnogo viši i bio je dobar, ali sada sve više pada. I dalje zarađujemo na cijeni obveznice. No kod novih ulaganja u te papire ulagači se pitaju je li to tó ili ima neka druga imovina na kojoj se može bolje zaraditi. Sve više se traže nove vrste ulaganja – nekretnine, obnovljivi izvori energije i slično. Sada smo prisiljeni razmišljati o tome u koju ćemo drugu imovinu ulagati.
-
Kritičari će pitati zašto nemate više dionica hrvatskih kompanija u portfelju. Končar je kvalitetna kompanija, nije se uništavao u posljednjih dvadeset godina. U nekim su mu segmentima potrebne promjene. Sigurno je mogao brže ći naprijed, ali još može sustići taj potencijal i mjesto na kojem je trebao biti.
-
Koliko imamo vremena da drugi stup ne zapadne teškoće s obzirom na starenje stanovništva i ogromne pritiske na mirovinski sustav? Trenutačno je prosječna mirovina 2400 kuna, prosječna bruto plaća oko 8000 kuna. Kada ta dva broja dovedemo u korelaciju, dobijemo sljedeće – od prosječne bruto plaće uplati se 1600 kuna u mirovinski sustav, prvi i drugi stup. Onih 600 kuna koji nedostaju pokriva se iz proračuna. I ta se rupa sve više širi, zbog čega će u jednome trenutku trebati redefinirati mirovinski sustav.
-
Što očekujete od iduće Vlade, tko god da ju sastavio? U posljednje desetljeće-dva nije bilo previše pomaka, a politika je najveća kočnica. Koje tri stvari, poteza biste htjeli da Vlada napravi? Svakako uravnotežiti javne financije, trebaju paziti što će biti iduće javne financije jer mogu lako pogriješiti. Mora se preispitati porezni sustav. Ukratko i jednostavno rečeno, politika se mora sve manje mijesati u gospodarstvo, moraju privatizirati sve što se može, stimulirati štednju za mirovinu i razmišljati kada bi se mogla povećati izdvajanja za drugi stup.
-
Zabrinjavajuće je stanje u našem načinu korporativnog upravljanja, odnosno uloga NO-a prema upravi je vrlo slaba, barem kada se promatraju kompanije u državnom vlasništvu. Odgovornost je mala. Naši analitičari stalno posjećuju kompanije u kojima smo dioničari, bez obzira na veličinu udjela, razgovaraju s upravama, traže objašnjenja za financijske rezultate i promjene ako je potrebno, pa i na skupštinama.
-
Koji su vaši ljudski kapaciteti za upravljanje svim tvrtkama kojima želite postati suvlasnici, a tu ponajprije mislimo na HAC, možda HEP? Ne upravljamo tvrtkama nego kontroliramo rad njihovih uprava periodičkim sastancima, analiziranjem financijskih izvještaja itd. Tamo gdje imamo velike udjele, u NO-ima moraju sjediti pravi ljudi kojima je u interesu napredak kompanije.
