LABURISTI

Priča o drugoj i još uvjerljivijoj pobjedi Jeremyja Corbynja na unutarstranačkim izborima i ne bi bila osobita vijest da nije znak potpunog poraza liberalizma koji strankom vlada od šefovanja Tonyja Blaira. U kratko vrijeme koliko je Corbyn na čelu stranke pridružilo joj je više od tristo tisuća novih članova.

Sagaj s vodstvom u britanskoj Laburističkoj stranci koja traje već godinu dana i privlači pozornost kakvu stranka valjda nema ni na parlamentarnim izborima završena je, zasad. Prije godinu dana izabrani predsjednik stranke Jeremy Corbyn nije imao jedan dan mira zahvaljujući nezadovoljnim njegovim izborom, pa je u nedjelju bio primoran ‘potvrđivati’ svoj izbor. Novi/stari šef stranke uvjerljivo je pobijedio svog protukanđata Owena Smitha, prikupivši 61,8 posto glasova. Čupanje u jednoj od najrenomiranijih lijevih stranaka na svijetu i ne bi bilo toliko čudno da nije iznimno simptomatično za šire probleme ljevice u Europi, koja se očajnički traži po raznim ideološkim stranputicama.

Osnovni sukob se, naime, vodio između onih koji bi izvorniju ljevicu utjelovljenu u Corbynu, kakvu se već desecima godina karakterizira kao ‘radikalnu’ ili ‘tvrdu’ ljevicu, i onih koji bi liberalnu stranku s pogrešnim nazivom. Nije slučajnost da se članstvo Liberalno-demokratske stranke u posljednje vrijeme znatno podebljalo usporedo s odlascima nekih iz laburističkog tabora. Prije zaokreta s Corbynom, stranka je bila utvrda takozvanoga ‘trećeg puta’, kombinacije socijalnog i tržišnog ili onog što ostatak svijeta obično zove liberalizmom. Iz nekog razloga, nekoć popularni, sada omraženi, bivši lider stranke Tony Blair bio je uvjeren da ima savsm novu i nikad viđenu formulu, u što je uspješno uvjerio i biračko tijelo kojim je dominirao. Dok nije došla kriza, a debele godine otišle.

Kampanja protiv Corbyna bila je obilježena rijetko viđenom žući, pri čemu je dnevnik Guardian, jednako zbužen svojom političkom spolnosti, nerijetko predvodio hajku neprekidnim objašnjenjima zašto je čovjek koji nije ni dobio priliku nešto raditi u stranci loš za nju. S druge strane, ponuđena alternativa je nastavak linije izbornih gubitnika koji uporno pokušavaju biračima prodati proizvod s isteklim rokom trajanja ili, u slučaju Smitha, deklarirani protivnik neoliberalizma s financijskom potporom bankara, investicijskih fondova i vlasnika lanaca supermarketa, redom strastvenih boraca za malog čovjeka. Izborno gledano, laburisti i ne mogu mnogo gore proći, odnosno mogu, ali to više i nije bitno. Jeste li izgubili 0:2 ili 0:5 u konačnici je samo stvar dojma. Tolika je bila odlučnost protivnika novog predsjednika da su ishod britanskog referenduma o ostanku u EU iskoristili kao povod za rušenje šefa stranke, iako se dotičnog teško moglo optužiti za odluku britanskih birača. Službeni razlog, opsceno glup, bio je da Corbyn nije dovoljno napravio na propagiranju ostanka Ujedinjenoga Kraljevstva u Europskoj uniji, u povodu čega je 60 visokopozicioniranih članova dalo ostavku, a 172 zastupnika potpisala peticiju protiv njega.

Poraz centrističkoga krila utoliko je teži imajući u vidu uvjerljiviju pobjedu ovaj put (59,8 posto na prošlim izborima) i to usprkos stranačkim tijelima koja su pokušala osujetiti angažman njegovih pristaša. Kako podsjeća Financial Times, oko 150 tisuća novih članova koji su se stranci pridružili nakon siječnja nije imalo pravo glasanja, a nekoliko tisuća nije imalo pravo sudjelovanja u izborima iz raznih razloga poput davanja potpore drugim strankama u prošlosti ili pisanja nepočudnih komentara na Twitteru. Članstvo stranke bilo je i više nego jasno u svojim željama i pokazalo da stranački vrh koji se protivi Corbynu naprosto ne odražava njihova razmišljanja.

Priča o Corbynu priča je o sukobu mladih generacija i ‘izgubljenih’ klasa globalizacije sa stranačkom elitom koja već dugo razmišlja isključivo o ženi, djeci i kreditu.

Uloga komotnog pobjednika omogućila mu je pomirljiv ton nakon očito nepotrebnih izbora u kojem je pozvao svoje protivnike na suradnju. ‘Ovo smo ljeti imali raspravu o budućnosti stranke i Britanije. Bila je opsežna i srčana, ali uglavnom u duhu uvažavanja. Zajedno stvaramo povijest – učinili smo od Laburističke stranke najveću stranku lijevog centra u Europi i dobili potporu ljudi koje smo izgubili prije nekoliko desetljeća’, rekao je. Hoće li poziv s druge strane biti prihvaćen, tek treba vidjeti.

Unatoč ‘uvažavanju’, stranka je duboko podijeljena i među dvjema stranama postoje suštinska razlika koja nije lako pomiriti. Sljedeća bitka vodit će se u vezi s formiranjem nove vlade u sjeni, pri čemu je prema prvotnim izjavama šef stranke spreman prihvatiti ponovno neke od otpadnika, a čini se i da među pobunjenicima postoji interes za formalno pomirenje u tom obliku. Jedina druga opcija, osim prihvaćanja novoga kralja do sljedećih parlamentarnih izbora, formiranje je nove stranke, ali britanska politička praksa nije naklonjena novotarima kao što je slučaj u nekim mlađim demokracijama. U prvom šefovanju David Cameron je bio u koaliciji s liberalima, ali već u sljedećem njihova je politička relevantnost izbrisana, a dvostranački sustav vraćen. Najvećoj političkoj stranci u kojem će pobunjenici gundati, ali ne preglašno i čekati sljedeću priliku za guranje svoga konja za trku, tko god to bio.

Kakve šanse Corbyna ima na izborima, pak, sasvim je druga šalica čaja o kojoj je trenutačno neozbiljno raspravljati. Torijevci imaju gotovo puni mandat pred sobom (do 2020.), vrijeme u kojem će se politička situacija promijeniti nebrojeno puta. Ujedinjeno Kraljevstvo očekuje izlazak iz EU kao najveći izazov, pa svatko tko sada već zna ishod parlamentarnih izbora za nekoliko godina ili zavarava sebe ili druge, vjerojatno oboje. Naravno da kada dođe odsudni čas Corbyn može pretrpjeti katastrofalni poraz, ali imajući u vidu neuspjehe prethodnih garnitura i ideološkog usmjerenja koje je s njima nuđeno, teško je naći razloge po kojima se i 67-godišnjem uvjerenom socijalistu ne bi dalo priliku da padne hrabro kao i njegovi prethodnici. Naposljetku, on za razliku od onih prije sebe ima najveće stranačko članstvo u Zapadnoj Europi, podebljano za više od 300 tisuća ljudi otkad je šef stranke. To bi svakome trebalo dati pravo da izgubi izbore.