Od svojeg povratka na vlast 2010. dvaput je na izborima dobio mađarsku visoku političku potporu za suverenističku politiku, kojoj je mađarski nacionalni interes iznad svega, a koja je uključivala ulazak u otvorene sukobe sa zapadnim multinacionalkama i međunarodnim bankarskim lobijem, kao i sukobe s administracijom EU, na kojima je zaradio mnogo kritika establišmenta EU. Dobio je potporu mađarske javnosti i za svoju restriktivnu i brutalno izravnu politiku prema prošlogodišnjoj migrantskoj krizi unatoč brojnim kritikama koje su dolazile iz politički korektne Unije. No neizlaskom na referendum upaljeno je blago crveno svjetlo Orbánovoj politici koja njegov stalni izazov EU pretvara u najavu otvorenog rata Unijini establišmentu. Poruka referendumu može se isčitati kao: Mađari jesu kritični prema establišmentu EU, ali nisu za rat protiv EU i nisu protiv EU.
No tom svojom brutalno izravnom politikom prema izbjegličko-migrantskoj krizi, lišenom minimuma zapadnoeuropske političke korektnosti, Viktor Orbán uspješno je terapijski utjecao na kronične bolesti Unije: neprepoznavanje biti političkih kriza, izbjegavanje da se ti izazovi nazovu pravim imenom i naposljetku nesposobnost da se pruži organizirani otpor ugrozi i da se kriza stavi pod kontrolu. Orbán je prvi postavio žicu na granicu, prvi se suprotstavio nekontroliranom priljevu migranata, prvi je progovorio programiranoj islamskoj invaziji na Europu, upozoravao na konflikte koje će migrantski val izazvati u europskim društvima…
Politička se javnost uljudeh zapadnih demokracija užasavala, portretirala ga kao svojevrsno ekstremno čudovište. Danas sve države na izravnom udaru tzv. balkanske rute (izuzev Hrvatske) imaju žicu na granici ili je postavljaju, Angela Merkel poziva na poštovanje Schengena, migrantski je val pojačao unutarnje konflikte, nesigurnost, ksenofobiju i politički ekstremizam u državama koje je najviše pogodio (Njemačka, Austrija, Švedska)… Ukratko, Orbánova su se upozorenja obistinila, a EU se pokazao razjedinjenim i politički nedoraslim izazovu; pokazalo se da odlična administracija, a to Europska komisija jest, nema i ne može imati odgovor na akutne krize. Za to je potrebno političko vodstvo, koje EU nema. Orbanovska buldožerska politika sigurno nije rješenje. No rješenje nisu ni nevjerica i suze visoke europske povjerenice za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Federice Mogherini kojima je, primjerice, popratila teroričke napade na Bruxelles. Onih 95 posto glasača koji su na mađarskom referendumu zaokružili kako ne žele da im Bruxelles određuje izbjegličke kvote također je poslalo ozbiljnu poruku političkom establišmentu EU, i to u ozbiljno vrijeme, kad je novi izbjeglički val pred vratima. Kad će krenuti i koliko će velik biti, ovisi o političkoj taktici turskoga predsjednika Erdoğana.
