REFERENDUM U MAĐARSKOJ Zašto Europa opravdano strepi od svakog izjašnjavanja građana

Problem omeđivanja suvereniteta nacionalnih država i opsega centraliziranog odlučivanja postao je, pogotovo nakon odluke o izlasku Ujedinjenoga Kraljevstva, središnje pitanje EU. Većina država nikad nije pristala na federaciju ili nekakav oblik zajedničke vlade koji se neizravno, oktroiranjem odluka iz Bruxellesa, pokušava nametnuti.

Prijeljev migranta možda je presušio, ali sukobi koje je izazvao unutar Europske unije živi su i zdravi. Kako vrijeme prolazi postaje sve očitije da su milijuni pridružena bili tek okidač za dublji fond nakupljenih frustracija i prilika za uzdizanje novih interesnih blokova u uzdrmanoj Uniji. Nedjeljni referendum o prihvaćanju izbjegličkih kvota u Mađarskoj tehnički gledano nije uspio jer je izlaznost bila manja od zakonski propisanog minimuma (50 posto plus jedan), ali je i takav imao određenu uporabnu vrijednost za mađarskog premijera. Zločesti dečko Europske unije Viktor Orbán na izjašnjavanje je privukao tek 43 posto birača, ali je neovisno o tome uspio migrantsku problematiku održati živom u javnom prostoru, okupiti istomišljenike i objediniti desničarski nastrojen dio populacije oko sebe te privući dio glasača koji nisu nužno njegovi, ali se protive prijeljuv stranaca. Ankete pokazuju porast podrške njegovoj stranci Fidesz otkad je počelo ‘drukanje’ za referendum ljetos, što sugerira da ta tema rezonira kod njemu sklonih birača, ali i da njezinim održavanjem na životu istiskuje ekstremno desni Jobbik, koji ima načelno visokih 20-ak posto potpore birača, ali je daleko iza vladajuće stranke.

Realpolitički pogled na stvari zaključio bi kako Orban u ovom trenutku odgovara Europi i ideološkim protivnicima zato što drži donekle pod kontrolom daleko goru opciju, kojoj tu i tamo zažmiri na poneki ispad. Politika je često tek biranje između dvije vatre, a u ovom slučaju Orbán je očito bolje rješenje od nacistoidnog Jobbika, čija je podrška na zabrinjavajućim razinama. Ako je referendum nešto implicirao to je da bi eventualni odljev birača od Fidesza vjerojatno značio priljev Jobbiku, što bi svakako trebalo izbjeći. Naravno, stvar nije tako jednostavna, Orbán se igra s vatrom na koju su se mnogi prije njega opekli i poticanjem otvoreno rasističkog, antisemitskog i ksenofobnog ponašanja održava plamen koji bi se mogao razbuktati izvan njegove kontrole, no ovo je trenutačno stanje stvari i raspored karata s kakvim se mora igrati.

S druge strane, konkretni problem s migrantima tek je element znatno širih i kompleksnijih tema koje se tiču cijele Europske unije i društveno-ekonomskog stanja u pojedinim članicama. Mnoge građane članica iz bivšega Istočnog bloka oktroiranje nepopularnih pravila iz Bruxellesa podsjeća na neka mrska prošla vremena, a lokalni političari tim se vješto koriste. Tu je i načelno pitanje opravdanosti ponašanja nekih članica koje su poput susjeda s gornjega kata odlučile primati ljude s ulice, e da bi u jednom trenutku krenuo te ljude raspoređivati po tuđim stanovima jer se preračunao. Neovisno o plemenitosti namjere, prihvatljivost takvog ponašanja vrlo je upitna, pogotovo jer je riječ o neugodnoj navici u funkcioniranju Unije koja zanemaruje znatno izmijenjene okolnosti. To više nije integracija nekoliko država koje se ‘dobra razumiju’, već vrlo raznorodan klub 28 zemalja.

Možda i najapstraktnije pitanje koje se djelomično dotiče tog referenduma je koje su granice Europske unije, odnosno kakav EU uopće žele njezine članice. Problem omeđivanja suvereniteta nacionalnih država i opsega centraliziranog odlučivanja postao je, pogotovo nakon odluke o izlasku Ujedinjenoga Kraljevstva, središnje pitanje Europske unije. Većina država nikada nije pristala na federaciju ili nekakav oblik zajedničke vlade, a nije teško pretpostaviti da premoćna većina građana ne bi bila sklona takvom rješenju.

Kad je riječ o problemu migranata, dosadašnje iskustvo Zapada loša je reklama za prihvaćanje stranaca iz udaljenih krajeva, koja uparena s postojećim predrasudama može imati samo jedan ishod, odbijanje prihvaćanja pridošlica. Razina uključenosti ljudi koji su desetljećima dolazili u zemlje poput Francuske, Belgije, Nizozemske, Njemačke i drugih uglavnom je nedovoljna i izvor neprekidnih društvenih tenzija, pa i nije sasvim nerazumljiv strah građana u novim članicama. Ako uključivanje nije uspjelo u daleko bogatijim i otvorenijim društvima tijekom ‘debelih godina’, postavlja se opravdano pitanje zašto bi najedanput uspjelo u siromašnijim zemljama koje tek hvataju pristojan standard življenja. Ne čudi stoga da su birači uglavnom navodili strah od stranaca, društvenih promjena i negativnih ekonomskih posljedica kao glavne razloge za odbacivanje europskih kvota. Teroristički napadi, jasno, šlag su na tortu tih strahova i mnogima služe kao potvrda negativnih predrasuda o imigrantima. Ipak, unatoč velikom trudu uloženom u propagandu (procjena je oko 50 milijuna eura tijekom godine), Mađari su pokazali da potpora Orbánovom razmišljanju ima granice i da nije baš toliko rasprostranjena koliko se nekad čini.

Što se nestašnog premijera tiče, koliko god pokušavao negativan ishod preokrenuti u svojoj korist tvrdnjama kako je referendum uspio i pokazao protivljenje kvotama, to je ipak prvi osjetniji poraz njegove ‘liberalne demokracije’ i znak da njegov čvrst stisak na vlast u Mađarskoj možda slabi. Štoviše, na onome što se činilo kao iznimno ‘pogodna’ tema za prikupljanje široke potpore i brojnih glasova, Orbán je neočekivano izgubio. Ironično, upravo je on uvrstio stavku o minimalnoj izlaznosti za valjanost referenduma u novi ustav 2010. Očekivani uspjeh na referendumu trebao mu je omogućiti i snažniji nastup prema europskim kolegama, ali ishod ga je osramotio, premda ne treba zato očekivati smanjenje žestine njegove retorike. Njegovi protivnici sjećaju se slaviti previše jer oporba u Mađarskoj još uvijek ne uspijeva predstaviti uvjerljivu frontu dovoljno privlačnu biračima, a alternativa, koja bi vrlo vjerojatno ojačala usporedo s njegovim slabljenjem, neusporedivo je gora. Jobbik vjerojatno ne bi predstavljao ozbiljniju prijetnju da se centrističke stranke poput Fidesza ne poigravaju s ekstremno desnim sentimentom, ali taj je duh pušten iz boce i teško ga je vratiti, pa se Orbán trenutačno čini manjim od dva zla, barem dok stvarna oporba ne ojača.