Urbana energetska tranzicija

U trenutku kada se u Hrvatskoj (opet) naveliko govori o tome da struja (ne)će poskupjeti, a uzrok toga jest povećanje naknade za obnovljive izvore energije, neki svjetski gradovi već su u takvoj fazi da se energijom potpuno opskrbljaju iz obnovljivih izvora. Iako je Hrvatska prije dvije godine ispunila ciljeve koje je zatražila Europska unija da do 2020. minimalno 20 posto potrošene energije bude iz obnovljivih izvora, naše trenutačno stanje dovoljno govori o tome koliko zaostajamo za modernim svijetom. Umjesto da proždiru energiju, pametni gradovi i stvaraju te postaju takozvani protrošači zahvaljujući i nekim temeljnim biološkim potrebama građana. Američki gradovi Aspen i Burlington, primjerice, već potpuno žive na račun obnovljivih izvora energije, a i danski Kopenhagen do 2025. kani postati ugljično neutralan.

Upravo su gradovi ti koji oblikuju energetski krajolik. S više od polovine svjetske populacije i oko 80 posto ukupnoga svjetskog BDP-a gradovi troše oko dvije trećine proizvedene energije, a samim tim odgovorni su i za 70 posto ukupno proizvedenih emisija CO₂. No ti podaci neće se prestatiti povećavati. Prema nekim procjenama, do 2050. urbana populacija narast će na dvije trećine ukupne svjetske populacije, a 85 posto svjetskog BDP-a nastat će u gradovima. Izravna posljedica toga bit će i povećanje energetskih potrošnje, ali i štetnih emisija CO₂.

Hrvatska je trenutačno u fazi osvješćivanja činjenice koliko je pitanje energetske efikasnosti i samoodrživosti važno za funkcioniranje urbanih cjelina. To više nije samo ekonomsko pitanje uštede na energetima nego i pitanje tranzicije u postindustrijsko društvo u kojem su očekivanja stanovnika različita od onih prije dvadesetak godina. Kao posljedica konstantne edukacije građana porasla je i njihova ekološka svijest pa oni danas ne samo da prihvaćaju investicije u energetski efikasne javne ustanove ili ekološke oblike gradskog prijevoza, već ih i žele. Proteklih godina naglo su porasle investicije u poboljšanje izolacije zgrada, velikim dijelom podržane Fondom za energetsku učinkovitost, u mnogim toplanim i kotlovnicama loživo ulje zamijenjeno je plinom ili biomasom pa se struktura potrošnje energije polako mijenja. Taj trend utječe i na poslovanje tradicionalnih proizvođača energije, pa preduviđanja pokazuju da proizvodnja energije više neće biti isključivo centralizirana na velike elektrane, već će postupno ići i prema individualnoj proizvodnji i skladištenju energije na razini obiteljskih kuća, kvartova ili gradova. Jasno, to je golem izazov za postojeće velike proizvođače i distributere električne energije.

Kažu da premda u Hrvatskoj trenutačno nema nijednog naselja koje bi bilo energetski samodovoljno, a sve inicijative još su na razini tehnoloških demonstracija, poput malih solarnih elektrana na krovovima javnih ustanova, malih gradskih hidrocentrala ili kogeneracijskih pogona na biomasu, ambicioznih planova za budućnost već postoje.

Budući da je fragmentacija proizvodnje energije iz obnovljivih izvora puna zamki, ključno je dobro planiranje i čvrsta suradnja svih sudionika u tom složenom procesu. Taj proces tranzicije mora biti planski proveden i uravnotežen kako bi se npr. uskladilo investiranje u energetsku infrastrukturu s podizanjem energetskih učinkovitosti zgrada.

Grad Šibenik, odnosno gradska uprava, ne vodi projekte uvođenja obnovljivih izvora energije, ali zato naveliko upotrebljava sredstva Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost kako bi podignula energetsku učinkovitost javnih zgrada poput sportskih dvorana, vrtića i škola. U suradnji s Fondom za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost na najfrekventnijim prometnicama u gradu izmijenjena su rasvjetna tijela koja nisu zadovoljavala visoke standarde EU, moderniziranom i energetski učinkovitijom rasvjetom.

Rijeka, primjerice, vrlo je specifična s obzirom na položaj i najgušće je naseljeni hrvatski grad (2923 stanovnika po četvornome metru, a, za usporedbu, Zagreb ih ima 1232 stanovnika). A to je bitno jer ne postoji mogućnost smještaja velikih vjetroparkova ili fotonaponskih elektrana. Veliki potencijal je energija mora, odnosno hidrotermalna energija upotrebljavana u dizalicama topline. Energija pohranjena u obliku topline u površinskim vodama uzima se kao OIE samo pod uvjetom da konačna proizvodnja energije znatno premašuje primarnu energiju potrebnu za pogon dizalice topline. Temperatura mora iznimno je povoljna, posebno na dubinama većima od 10 metara. Grad Rijeka ima 26 km obalnog pojaša i veliki potencijal za upotrebu energije mora. Ono o čemu treba voditi računa su lokalni uvjeti – morske struje, izvori, kao i činjenica da nije moguće neovlašteno koristiti se morskom vodom kao toplinskim izvorom. Drugim riječima, potencijal postoji uz detaljne analize karakteristika morskoga priobalnog područja i dobivanje svih potrebnih dozvola.

Rijeka ima dva projekta koji se sustavno provode u suradnji Grada kao jedinice lokalne samouprave i Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. U sklopu prvoga, pod nazivom Solarna energija u gradu, sagrađeno je sedam fotoponskih elektrana na zgradama u vlasništvu Grada Rijeke, a u projektu Zelena energija u mom domu Grad sufinancira projekt s 40% iznosa za nabavu sustava obnovljivih izvora energije (OIE) za grijanje i pripremu potrošne tople vode za Riječane.

Hrvatska trenutačno osvješćuje da energetska učinkovitost i samoodrživost nisu samo ekonomsko pitanje, dakle pitanje uštede na energetima, nego i tranzicije u postindustrijsko društvo, u kojemu su očekivanja stanovnika različita od onih prije dvadesetak godina.