Nastavlja se tragikomedija s hidroavionskim prijevozom u Hrvatskoj. Lider je prošlog tjedna otkrio da European Coastal Airlines opet (ili više) ne leti iako je to skrivao od javnosti, pa i od potencijalnih putnika. Ovog tjedna priča je krenula prema konačnom raspletu. ECA je priznala da obustavlja sve operacije na Jadranu. Najavljeno je 130 otkaza, a posao će još neko vrijeme zadržati 16 ljudi. Suvlasnik i direktor Klaus Dieter Martin tvrdi da tvrtka ne odlazi iz Hrvatske i – sada dolazi poenta – ‘da su se obratili Vladi kako bi se pronašlo rješenje za nastavak poslovanja’. Ostalo je nerazjašnjeno je li se Herr Martin obratio Oreškoviću (koji ne zna dokad će, makar samo tehnički, stolovati u Banskim dvorima) ili Plenkoviću (koji ne zna ni kad će se useliti u Banske dvore, a još manje hoće li ondje imati cimere iz Mosta ili HSS-a i nekih drugih strančica). Kako god, tajming baš nije neki, pogotovu u smiraj turističke sezone, pa nitko bar do Uskrsa neće plakati za atraktivnim ali skupim hidroavionskim linijama. Inspekciji nadzor (a možda i konkurentske interese) s jedne strane i poduzetnički šlamperaj s druge strane, po svemu sudeći, privode kraju jednu dobru inicijativu.
SDP ima višak, ali ne glasova, nego kandidata. Čak ne mislim pritom na kandidate za vođenje stranke, nego na kandidate za – predsjednika države. Najprije se Tonino Picula zaletio izjavom da bi stranku vodio iz Bruxellesa, kao svojevrsni vikend-šef, a onda si je zadao konačni autogol tvrdnjom da je, ako ga ne izaberu za šefa SDP-a, spremam kandidirati se za predsjednika Republike. Jednaku spremnost demonstrira, zasad ne javno, i Milanović na odlasku. Dakle, jedan neuspješni i jedan nesuđeni šef stranke mogli bi jedan protiv drugoga tražiti SDP-ovu potporu. A mogli bi se utrkivati i utroje vrati li se u stranku Ivo Josipović.
Pita me ovih dana prijatelj – koji se ne bavi ni politikom ni novinarstvom – zašto su (neki) mediji uzeli na zub Živi zid? Čudi se kako iz dana u dan u novinama izlazi golema količina pikanterija iz te stranke i pita se je li moguće da u starim velikim strankama nema sličnih ‘mangupa’. Nisam simpatizer Sinčić-Palfi-Pernarove stranke, ali za mene je to sasvim normalan trend. Novinari stalno trguju s političarima koji odabranima serviraju ekskluzive, a ovi ih pak objavljaju bez suvišnih ‘zašto’. To vrijedi i za političare na vlasti i za one koji su u oporbi samo zato što nisu uspjeli doći na vlast.
A sad se pojavio remetilački faktor. Kad je jesenas osvojio jedan, simboličan mandat – nikomu ništa. Ali osam saborskih glasova koji se ne namjeravaju prikloniti nikomu (a niti ih jedan blok priželjkuje za partnere) već je (pre)snažan politički blok. I, dok se s Mostom bar može pregovarati, ova opcija zasad se pokazala kao posve nezavisna, bez ikakve mogućnosti kontrole izvana. E, to već može biti opasno za kompletan politički establiment. Zato je ‘raskrinkavanje’ Živoga zida postalo tako popularan medijski sport.
