Čačićeva upućena ekspertiza

Pripajanje energetike Ministarstvu za zaštitu okoliša može se iščitati kao znak da je problem lociran i prepušten Mostu, koji nije opterećen ‘poslovnim’ i ‘prijateljskim’ naslijeđem kao HDZ.

Evo samo nekoliko modela jednostavnog potkradanja države prema Čačićevoj ekspertizi. Nakon što država donese odluku da od 1. siječnja sljedeće godine tzv. zelenu struju njezinim proizvođačima ne plaća više 71 lipu po KWh, već trideset posto manje, dakle 53 lip po KWh, dan prije stupanja odluke na snagu, dakle 31. prosinca tekuće godine, dok obični ljudi hladne šampanjac, ministar gospodarstva sklopi ugovor s privatnim poduzećem prema kojem će mu u sljedećih 14 godina proizvedenu zelenu struju iz vjetroelektrana plaćati po staroj cijeni od 71 lip. Primjer na kojem je Čačić predstavio taj zanimljivi model primijenio je u praksi njegov bivši stranački kolega i nasljednik na ministarskoj funkciji, bivši ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak 2013./2014. na poduzeću za proizvodnju vjetroenergije CEMP. Prema Čačićevu izračunu, tim prigodnim novogodišnjim darom ministar Vrdoljak iz nekih je razloga privatnom poduzeću darovao 65 milijuna kuna na godinu, odnosno 910 milijuna kuna do isteka ugovora. Dar je to posebništo što Hrvatskoj uopće ne trebaju te dodatne količine skupe zelene energije jer je svoje obveze povezane s udjelom zelene energije prema EZ-ovim obvezama i premašila.

Model dva izgrađen je na primjeru solarne energije, ali široko je primjenjiv i široko se primjenjivao. Država dodjeljuje kvote za proizvođače solarne energije i raspisuje javni poziv. Ključni je uvjet vrlo neobičan: ugovor dobiva onaj tko prvi preda zahtjev. Istog dana predveče jedno privatno poduzeće na maloj pošti u Bajakovu predaje natječajnu dokumentaciju koja je iz pošte otpremljena sutradan u 7 h. Brže ne može. Sve su kvote otišle na tu jednu adresu. Model tri: kad se državno darivanje privatnim poduzećima ne može riješiti na razini jednog ili više ministarstava, podvuče se pod neki zakon koji na izgled ima sasvim drukčije intencije. Tako su, podseća Čačić, zakonske izmjene koje su omogućile darivanje stotina milijuna kuna proizvođačima zelene struje podvučene pod zakonsku inicijativu Milanke Opačić o oprostu 200 kuna duga za struju siromasima.

Ne bih se sad miješala u posao Đinka Cvitana i naglašala o sljedećim koracima. Ne bih naglašala ni o Čačićevim motivima da baš sad izide u javnost s tom prezentacijom državnog darivanja privatnika. Niti bih pogađala imaju li čudnovati poslovi vezani uz cijeli energetski sektor, a ne samo njegov zeleni granak, veze s rušenjem Oreškovićeve vlade, kao što se govori u upućenim kuloarima. Ne bih pogađala ni ima li sve to veze s pojačanim nadzorom Bruxellesa, koji je nakon manipulacija poticajima za poljoprivredne poticaje, na kojima je politički eutaniziran ministar Tihomir Jakovina, počeo otvarati i samo središte hrvatske korupcijske hobotnice – energetiku i ekodjelatnost.

Međutim, sasvim sam uvjeren da je u tome gordinom čvoru ključ opstanka i uspješnosti buduće Plenkovićeve vlade. Tu se ne vrte milijuni ni deseci milijuna, nego milijarde – na tako jednostavan, banalan način. Kako je opisao Čačić. Nema čudotvornoga programa koji će pokrenuti razvoj dok se tako banalno i obilno krade. Niti ima čudotvornog ideološkog spora koji to može zamutiti. Pripajanje energetike Ministarstvu za zaštitu okoliša može se iščitati kao znak da je problem lociran. Njegovo prepuštanje Mostu (vjerojatni ministar Slaven Dobrović), koji nije opterećen ‘poslovnim’ i ‘prijateljskim’ naslijeđem kao HDZ i druge ‘stare’ stranke, može se iščitati kao znak da Plenkovićeva vlada ulazi u bitku u kojoj joj valja poželjeti Božju pomoć, savezničku potporu i zaštitu od loših ljudi. Naime, put će zasigurno biti posut balvanima.

I, da, vjerujem da bi Radimir Čačić mogao biti odličan savjetnik za forenzičku neobičnoga državnog darivanja privatnim tvrtkama – u energetici, ali i šire.