Generatori rasta

Zatrašuje što nijedna od strateških investicija nije u ‘ključnim industrijskim djelatnostima i generatorima rasta’ iz Industrijske strategije stare dvije godine koja je ostala mrtvo slovo na papiru.

Međutim, pokretanje ‘generatora rasta’ kako bi BDP porastao pet posto te otvaranje 180.000 novih radnih mjesta traže mnogo više od dobre volje i političkih izjava. Traže jasno definiranu strategiju razvoja (Industrijska strategija prihvaćena u Saboru, objavljena u Narodnim novinama 126/2014), o kojoj sam već pisao kada se raspravljalo o tom dokumentu i, nažalost, imao pravo da će ostati samo ‘wishfull thinking’, jer do danas nisam primijetio da su donesene provedbene politike i mjere koje će tu strategiju oživjeti. S obzirom na to da je stara dvije godine, nije zastarjela, metodološki je odlično pripremljena, sa smjernicama EU više nego usklađena, pa gdje je onda problem?

Glavni su nedostatak nejasni ciljevi s prolaznim vremenima, provedbenim mjerama i politikama i nositeljima. Ista je vlada proglašila 33 strateška projekta, od čega je devet privatnih, i to uglavnom u turizmu (7) i energetici (2); ostalo su infrastrukturni projekti države i javnih poduzeća u infrastrukturu i energetiku (od kojih je jedan i LNG terminal), a samo je jedan u znanost i obrazovanje (kao da ista vlada nije donosila razvojnu strategiju. Jedni od tih projekata su pokrenuti, drugi stojte na početku (za divno čudo nositelji i koordinatori ipak su bili postavljeni), pa javnost opravdano očekuje da netko ipak predstavi trenutačni status projekata ‘teških’ gotovo 30 milijardi kuna. Prezadužena država i njezina rastrošna javna poduzeća i uz poznate izvore financiranja (‘iz fondova EU’ poznata je mantra, kao da nam ne treba dio samofinanciranja) nisu i ne smiju biti generatori zapošljavanja. Što je ostalo i što se primjenjuje od Industrijske strategije, bilo je vidljivo na jednoj od posljednjih sjednica tehničke vlade gdje su strateškim projektima proglašeni obnova i izgradnja jednog hotela i jednog kampa. Ništa protiv turizma, ali on je jednosmjerna ulica koja ne donosi sve ono što je potrebno za razvoj i industrijsku obnovu te rast konkurentnosti.

Zatrašuje što nijedna od strateških investicija nije u ‘ključnim industrijskim djelatnostima i generatorima rasta’ koji su u Industrijskoj strategiji. Porazno je da, osim u turizam, stranih ulaganja u druge djelatnosti gotovo da i nema unatoč velikom broju fiskalnih olakšica. Gdje su tu ulaganja u tehnologiju budućnosti (iz smjernica EK i Hrvatske strategije razvoja) kao što su KET (Key enabling technologies), nanotehnologija, biotehnologija, inovacije, digitalizacija… Na listama strateških projekata ih nema. Kod nas jednostavno ne postoji mogućnost da takve projekte financira industrija jer mi takve industrije i nemamo niti je gradimo, a stranu očito ne znamo privući. Zato postoji strategija ulaganja u znanost pa neka onda država, umjesto ulaganja u infrastrukturne projekte (od kojih nas još danas boli glava), barem ulaže u znanje, tehnologije i znanstvene projekte koji prate razvoj ovih tehnologija. To su ulaganja u budućnost i konkurentnost, kako industrije tako i radne snage.

Klasteri znanja za začetak ovih industrija mogu se kreirati samo u znanstvenim institucijama u vlasništvu države (ako u njih ulažemo), kao što je to bio slučaj s razvojem IT tehnologije na američkim sveučilištima i njihovim institutima. A ne da ‘strateški’ ostanemo sputani industrijom koja životari na ostacima tehnologije iz 20. stoljeća i niskim plaćama, na lažnim monopolima ili olegopolima, rentijerskim turističkim projektima koji malo-pomalo ostaju i bez kvalificirane radne snage. Zato su ciljevi koji govore o stopama rasta od 5 posto i 180.000 novih radnih mjesta nešto više od same statistike i rasta BDP-a te moraju biti sastavni dio strateškog zaokreta u izgradnji nove industrije i reindustrijalizaciji preradivačke industrije i njezine globalne konkurentnosti i kao i nove Hrvatske. Vremena nemamo jer smo već dvije godine potrošili nepovratno.