NOBEL ZA EKONOMIJU 2016. Laureati Hart i Holmström dali dodanu vrijednost ugovorima o plaćama

Ovogodišnji dobitnici Nobelove nagrade za ekonomiju Oliver Hart i Bengt Holmström prestižnu su nagradu zaslužili radom na teoriji ugovora. Među ostalim, Holmström se bavi menadžerskim ugovorima i sugerira da bi njihovu plaću trebalo vezati uz cijenu dionice u relaciji s konkurentima.

I ovogodišnja Nobelova nagrada za ekonomiju otišla je renomiranim zapadnim sveučilištima jer se drugi očito ne razumiju dovoljno dobro u ekonomiju. Iako kapitalizam uvjerljivo vlada svijetom, a vrhunskih škola može se naći i izvan Amerike i Velike Britanije, visoka kvaliteta promišljanja dominantnoga globalnog sustava rezervirana je uglavnom za visokoškolske institucije tih dviju zemalja. Štoviše, kako je prigodno podsjetio Financial Times, od 1901. do danas devet od deset Nobelovih rekordera američka su sveučilišta, samo se britanski Cambridge uspio ugurati na peto mjesto i time pokvariti stopostotni američki učinak. Prvi je na listi, dakako, tvornica genija i radikalnih ideja Harvard s više od 25 Nobelovih nagrada u navedenom razdoblju, slijede Stanford, California i MIT. Svježi laureati su Harvardov Oliver Hart i MIT-ov Bengt Holmström, a prestižnu su nagradu zaslužili svojim radom na teoriji ugovora koja je pomogla oblikovati razne ugovorne odnose, od privatizacija do plaća direktora. Riječ je, inače, o komplementarnom, ne kolaborativnom radu. Kako su pojasnili iz Švedske akademije znanosti, dvojac je tijekom desetljeća rada uspostavio teoriju ugovora ‘kao plodno područje osnovnog istraživanja’ koje je imalo utjecaja na cijeli niz sektora od korporativnog upravljanja do ustavnih zakona.

Ova teorija bila je uistinu iznimno važna, ne samo za ekonomiju, već i za druge društvene znanosti – rekao je Per Stromberg, član odbora za dodjelu nagrade.

Primjerice, njihova su promišljanja utjecala na kreiranje ugovora o plaći za zaposlenike čiji se učinak može tek djelomično utvrditi, stoji u obrazloženju Akademije, a njihove se teorije primjenjuje na vrlo širok raspon slučajeva, od određivanja plaća direktora (bonus ili dioničke opcije), do načina plaćanja zdravstvenih radnika i učitelja (trebaju li dobivati fiksni iznos ili fleksibilan iznos prilagođen učinku). Tako Holmströmov rad od 70-ih godina prošlog stoljeća našao je ugovorima sugerira kako naknada treba ovisiti i o vanjskim faktorima poput povezivanja plaće menadžera s cijenom dionice u relaciji s konkurentima, što pomaže izbjeci nagrađivanje za sretno okolnosti i kažnjavanje za nesretno. Načelno, Holmström zaključuje da u industrijama visokog rizika plaća treba biti fiksna, a u stabilnijim sektorima treba naginjati utvrđivanju prema učinku. Jednostavnije, tamo gdje je teško mjeriti ili vidjeti učinak nije uputno naknadu vezivati za učinak. Dosta logično.

Odgovarajući na pitanja nakon objave nagrade Holmström se odbio izjasniti o općenito previškim plaćama direktora, odnosno o tome kako definirati raspon plaće. ‘Ekonomija zapravo i nema mišljenje o visini plaće’, rekao je, ali i priznao da se plaće direktora kreću od razumnih do potpuno apsurdnih. Jednako je tako istaknuo upitnost određenih povezivanja plaće s vrijednostima dionice, što je sve više predmet kritika. Posebno ga brine stagnacija plaća srednje klase, otkrio je, ali i odbio ponuditi rješenje. ‘Nisam spreman govoriti kako to riješiti’, rekao je plašljivi Finac, objasnivši da bi to podrazumijevalo petljanje po kompleksnom tržištu. Stvarno, on je samo ekonomist, zašto bi pobogu nudio rješenja ekonomskih problema koje i sam prepoznaje? Radio je i na teoriji moralnog hazarda, prema kojoj banke i drugi ekonomski akteri preuzimaju nepotreban rizik zato što su svjesni da neće snositi puni trošak mogućeg neuspjeha.

Što se njegova kolege s kojim će podijeliti oko 900 tisuća dolara nagrade tiče, on je Nobela dobio zahvaljujući istraživanju podjele moći u ekonomskim odnosima, pa i ugovorima, što je rezultiralo velikim pomakom u analizi domene ‘nepotpunih ugovora’.

Prema toj teoriji, koju su pored Harta 80-ih razvili Sanford J. Grossman i John H. Moore, ugovori ne mogu predvidjeti sve eventualnosti, odnosno što će se sve u praksi morati napraviti zbog čega se stranke u ugovoru ne mogu obvezati da neće u budućnosti ponovo pregovarati o ugovoru. Hart stoga tvrdi da ugovor mora, zbog te neizvjesnosti, jasno definirati tko ima pravo odlučivanja u budućim slučajevima. Osim toga, proučavao je problematiku spajanja kompanija (koje se trebaju spojiti i kakvom se kombinacijom financiranja trebaju koristiti) i kada institucije poput škola, zatvora i bolnica trebaju biti privatne ili javne. Ukupno gledano, njihov rad nije jasan nacrt za stvaranje dobrog ugovora, nego više skup smjernica o stvarima na koje valja misliti kada se izrađuju ugovori, posebice kompleksniji kod kojih je teško pratiti pridržavanje stranki u ugovoru ili gdje je teško precizirati sve buduće razvoje događaja. Dobar dio prakse o kojem se dvojac u svojim karijerama bavio postojao je i prije nego su ga ‘kodificirali’, ali oni su, pored formaliziranja tih praksi, mnogima dodali novu vrijednost.

Hart se, recimo, bavio proučavanjem privatnih kompanija i pokušao utvrditi kada se vertikalna integracija (preuzimanje dijelova svog proizvodnog lanca) isplati, a kada ne. Ipak, osnovni uvidi do kojih je dvojac tijekom svojih karijera došao teško se mogu okarakterizirati kao revolucionarni. Zaključak prema kojem u ugovorima s očitom neizvjesnošću treba definirati tko će u budućnosti imati moć rješavanja eventualnih problema ili zaključak da ne treba davati plaću temeljenu na učinku tamo gdje je učinak teško mjeriti, ne ostavljaju dojam velikoga znanstvenog skoka. Jednako neimpresivno mnogima će se činiti da je Hartov rad bio ključan za američku odluku da zabrani privatne zatvore. I tu se nekako zdrav razum nudio i prije istraživanja, ali je, eto, Hart znanstvenim radom pokazao da zatvori u rukama privatnika funkcioniraju loše jer je poticaj za štednju golem, a njezin učinak u konačnici kontraproduktivan. Šira logika u tome je da postoje usluge u kojima štednja po svaku cijenu nije nužno najbolje rješenje, a to je često usko povezano s onime što se skupno zove javne usluge. Da su za Ameriku to revolucionarni zaključci ne čudi toliko, ali Švedska i ne bi trebala biti posebno iznenađena.

Kohezijska politika EU koristila je ekonomijama svih članica i pomogla im tijekom ekonomski izazovnog razdoblja od 2007. do 2013., kad je uloženo 346,5 milijardi eura. Učinci nisu izostali.

Aktualno proračunsko razdoblje stoga treba povećati potrebu tih instrumenta i pojednostaviti pravila koja njima ravnaju. Posljednji prigovor tiče se održiva urbanog razvoja, odnosno neispunjavanja stvarnog potencijala oko 29 milijardi eura utrošenih u tom području. U svrhu ispravljanja tog nedostatka, Komisija u aktualnim projektima uključuje urbane dijone poput lokalnih vlasti, neprofitnih udruga i poslovnih partnera.

Brojke su jasne: kohezijska je politika uspješna. Smatram da je ta politika potrebna i da je trebamo i dalje jačati, čak i nakon 2020. Ta ocjena pridonosi našem razmišljanju o tome kako dodatno povećati učinkovitost i uspješnost politike u razdoblju 2014. – 2020. te nakon toga – izjavila je povjerenica za regionalnu politiku Corina Crețu.