Od totalitarnog naslijeđa u Hrvatskoj je stvoren ortački sustav za pljačku gospodarstva

Vaš posao u Ministarstvu gospodarstva obuhvaća rad na europskoj gospodarskoj politici, odnosno implementaciju pravila EU koja se tiču liberalizacije tržišta usluga. No važan dio su i fondovi EU, a riječ je o obliku državne intervencije. Kako u Centru stojite u vezi s time, podupirete li koncept fondova ili ne? Postoje neki izdaci i ulaganja iz europskih fondova koji mogu biti korisni, primjerice, za ključnu prometnu infrastrukturu ili istraživanje i razvoj. Ako su u pitanju horizontalne potpore, one mogu biti korisne i ja nisam a priori protiv fondova EU, ali svakako su Zajednička poljoprivredna politika i neki poticaji poduzetnicima oblik državne intervencije na račun poreznih obveznika.

Smanjili biste to? Apsolutno, treba smanjiti europski proračun i mnogo ovlasti spustiti na razinu država članica. Unija se treba fokusirati na stvari zbog koji je uostalom kreirana, a to su četiri slobode unutarnjeg tržišta i pravila tržišnog natjecanja.

Razlozi njezina osnivanja su već pitanje perspektive različitih članica i interesnih skupina. Pita li se prosječnoga švedskog ili nizozemskog poreznog obveznika, on misli da se ne bi trebalo previše novca prelijevati i redistribuirati iz bogatih država članica u siromašnije. Naprotiv, bogatstvo u EU može se stvarati otvaranjem tržišnih prilika u svrhu lakšeg poslovanja i otvaranja radnih mjesta kako bi ljudi sami mogli stvarati vrijednost.

Kad govorimo o ekonomskim slobodama, o čemu je točno riječ, o kakvim slobodama? Partner smo kanadskog Fraser instituta, koji svake godine objavljuje izvješće Ekonomski sloboda svijeta temeljeno na vrlo jasnoj i jednostavnoj metodologiji. Kada se bolje pogleda, ta metodologija oslobađa nas nekih predrasuda i stereotipa što su to ekonomski sloboda i liberalizam. Ekonomski slobodna zemlja ima niske poreze, ograničenu državnu potrošnju, fiskalnu odgovornost kako se ne bi kreirao prekomjeran dug, fleksibilno tržište rada koje olakšava zapošljavanja, što manje procedura i troškova za pokretanje, obavljanje, pa i zatvaranje poslovanja.

Danska i Švedska, vjerujem, smatraju se ekonomski slobodnim zemljama? Danska je gotovo potpuno ekonomski slobodna, iako ima nešto veći trošak države blagostanja, kao i Švedska. Ali i vrlo visoke poreze. Tako je, one si to mogu priuštiti zato što su na visokom stupnju gospodarskog razvoja i životnog standarda. Hrvatska si takve troškove ne može dopustiti, ali ono što te zemlje čini ekonomski slobodnim visoka je razina dereguliranosti tržišta usluga i robe.

Zašto se pretpostavlja da je država loš gospodar, a privatnik dobar? Privatni sektor uvijek donosi efikasnost poslovanja i brigu o resursima. Postoje argumenti, kao u slučaju Švicarske, Austrije, Norveške i drugih zemalja za državu kao efikasnog upravitelja. Pitanje je kako bi situacija izgledala kada bi se privatnike pustilo da upravljaju tim resursima, odnosno bi li bili lošiji gospodar ili bolji. Gospodarstvo treba prepustiti tržišnoj konkurenciji, potrebno je imati više kompanija koje se natječu. U Hrvatskoj nije uopće pitanje treba li privatizirati neke temeljne prirodne resurse i infrastrukturu, pitanje je treba li država izazivati iz brojnih kompanija u kojima ima udjele ili većinsko vlasništvo. Važno je, dakle, i koliko je tih kompanija u državnom vlasništvu. Hipotetski je moguće, naravno, da država bude dobar vlasnik, ali iskustva u hrvatskom slučaju ukazuju da su kompanije politički poligoni.

Ali gdje je tu moralnost? To su neke osnovne postavke tržišnoga gospodarstva. Kapitalizam je moralan sustav zato što, vođen tržišnim načelima, daje mogućnost svakom pojedincu da bude poduzetnik i zaradi vlastiti novac vlastitim radom, da skrbi za sebe i potrebe drugih ljudi, odnosno stvori vrijednost koju ljudi žele. To je sustav koji cijeni napredak, osobnu odgovornost i radnu etiku. U knjizi se spominje ‘Protestantska etika i duh kapitalizma’ Maxa Webera, djelo koje pokazuje veze između kapitalizma i nekih kršćanskih vrijednosti. Naravno, to ne znači da je kapitalizam vezan uz vjeroispovijest.

Nemali broj uglednih ekonomista i relevantnih istraživanja pokazuje da nejednakost u kapitalizmu već dugo raste. Teško je sustav koji proizvodi mali sloj vrlo bogatih i velik sloj znatno siromašnijih smatrati moralnim? Ta je pojava izražena u SAD-u. Mi smo za kapitalizam jednako šansi i da država svima osigura jednak uvjete. Naravno da u ishodima ne možemo biti jednaki, netko radi više, netko manje, netko stvara veći profit, netko ne i tako dalje. U tom smislu ne može postojati jednakost, nije postojala čak ni u socijalizmu.

Ovdje i nije riječ o egalitarizmu, nego jednom vrlo neprirodnom raslojavanju u kojem vrlo malo ljudi ima jako mnogo i obrnuto. U konačnici, to je opasno za funkcioniranje i kapitalizma. O tome se svakako treba razgovarati, to može biti jedna legitimna kritika kapitalizma. Pitanje je samo kojim ćemo se javnim politikama koristiti u rješavanju tog problema. Redistribucija progresivnim porezom ne daje rezultate. U SAD-u ga imate, pa sve jedno imate velike razlike u imovini.

Vrlo je slabo rasprostranjen i na saveznoj razini ne postoji. Naprotiv, sustav je takav da što više imate, realno manje plaćate. Problem njihova sustava je što nudi progresivnost s jedne strane, ali i cijeli niz olakšica s druge, što pogoduje velikim korporacijama. Zato predlažemo kompromisno rješenje, jedinstvenu poreznu stopu koja jamči horizontalnu progresivnost većim osobnim odbitkom, odnosno neoporezivim dijelom dohotka. I sada u Americi oni koji su siromašni gotovo da i ne plaćaju porez na dohodak. Problem su olakšice korporacijama u sprezi s državom, ali to je djelomično i zato što je porez na dobit u SAD-u 35 posto, najveći u zemljama OECD-a. Zato je Irska spustila svoj porez na dobit na 12,5 posto i time privukla mnoge američke investitore.

Na to će vam ekonomisti reći da je onda to utrka do dna, tko će imati manji porez. Izrazito niski porezi postoje u zemljama poput Ujedinjenih Arabkih Emirata, gdje imate sigurnu naftnu rentu iz koje se financira velika država, pa onda porezna stopa može biti niska. Niske poreze imamo i na razini pojedinih saveznih država u SAD-u, kao što je Teksas, koji nema poreza na dohodak i dobit.

Zapravo si jako malo država može dopustiti vrlo nizak porez. Zato Teksas privlači mnoge ulagače i otvara brojne prilike za poslovanje. Mislimo da je najbolja socijalna politika kada se porezi snize na razinu koja omogućuje što veće ulaganje. Kod Hrvatske i nekih drugih zemalja imate problem vrlo visokih socijalnih doprinosa, a u skandinavskim je zemljama porez na dohodak visok, ali zato gotovo i nemaju socijalne doprinose.

Sloboda je omiljena riječ libertarijanaca i ekonomskih liberala, kako svjedoče i sami nazivi. No odnos ekonomskog slobodarstva s demokracijom i nije sasvim nedvosmislen. Je li nužno povezana s demokracijom? U Centru se zalažemo za liberalnu demokraciju u kojoj se različite političke ideje natječu i takav će sustav kada se razvije u Hrvatskoj biti vrlo zdrav. Postoje zemlje koje su kapitalističke, ne i demokratske, što više ekonomski su najslobodniji Singapur i Hong Kong. Opet, ekonomske slobode naći ćete i u demokratskim državama poput Švicarske, Kanade ili Novog Zelanda.

Problem je tu što su prvaci tržišnog pogleda poput Friedmana ili Hayeka bili vrlo cinični prema demokraciji i skloni svoje teorije testirati u nedemokratskim zemljama poput Čilea. Iskušavanje liberalnih ideja u nedemokratskim uvjetima sigurno nije dobro. Problem se javlja kada imate demokraciju u kojoj se sve stranke zalažu za tržište i reforme, ali političari imaju strah od implementacije.

U tome i jest problem – provedba tih politika ne-rijetko nailazi na otpor šire javnosti i uvjetuje strah političara od provedbe. Situacija je mnogo lakša s nedemokratskim režimima. U demokracijama kakve nalazimo u zemljama Jugoslovenije i nekim drugim zemljama može se dogoditi da političari postignu konsenzus o kronističkom pristupu ekonomiji, kao i dolazak radikalno lijevih ili desnih stranaka na vlast. Za nas je demokracija najbolje rješenje i kada se stranke drže određenih okvira, kao što imate u Švedskoj ili Nizozemskoj, gdje se može naći kompromis između tržišnog i socijalnog.

Na predstavljanju knjige ustvrdili ste da je liberalno gledište u manjini. Zašto mislite da je tako? Ako gledamo Hrvatsku, ovdje se manje zauzima za ekonomske slobode. To će se sigurno promijeniti jer smo članica EU, što zahtijeva neke reforme. Imamo naslijeđe totalitarnih i autoritarnih sustava, zbog čega je stvoren kronistički sustav za pljačku gospodarstva.

Ali odbojnost prema tim pogledima postoji i u zemljama koje nisu iskusile totalitarne sustave ili komunizam. Štoviše, osjećaj je sveprisutan, sumnjam da biste u Francuskoj našli mnogo prijatelja. Francuska je primjer zemlje u kojoj obje glavne stranke imaju oprezan pristup tržištu, a sada se pojavila i Nacionalna fronta u formatu modernih nacio-.

Bilo je primjera da su se naši političari oslanjali na irski model, ali ako gledamo tranzicijske zemlje koje su nas u međuvremenu prestigle, poput Estonije, Latvije, Litve, Češke i Poljske, one također mogu poslužiti kao primjer. Rumunjska nas je također prestigla zato što je u posljednjih desetak godina provela ekonomsku liberalizaciju nalsocijalista, koja okuplja nezadovoljno radništvo. Dobro je da se raspravlja o kapitalizmu, ali u Hrvatskoj se suočavamo s okrivljavanjem kapitalizma za stvari koje objektivno nije uzrokovao.

Da, isti problem ima i socijalizam u Hrvatskoj. Tako je, zato i želimo prvo ukloniti predrasude i stereotipe, pa da ljudi odaberu što im odgovara.

Kakvo je vaše stajalište prema spašavanja banaka i kompanija? Amerika je najbolji primjer srozavanja ekonomskih sloboda, što je Fraser institut i zabilježio. Apsolutno smo protiv spašavanja zato što vodi u zaduživanje poreznih obveznika, a savezna je vlada išla u spašavanje nakon što je sama prouzročila problem, pa još optužila liberalni kapitalizam za to.

Država je prouzročila financijski kolaps? Fed je snizio kamatu kada je već bila vrlo niska, što je omogućilo kreditno nesposobnim ljudima da dođu do kredita bez pokrića i jamstava. Odluke o dijeljenju kredita donosile su banke, država s tim nije imala veze. S tim da je postojala sprega krupnoga kapitala s američkom državom. To je obično obostrana krivnja.

Načelni je konsenzus suprotn, da nije uopće bilo regulacije tržišta, što je dovelo do kreiranja nebuloznih financijskih proizvoda i potpunoga kaosa u sustavu. Moram priznati da nisam stručnjak za regulativu financijskog tržišta, pa i ne mogu znati kolika je razina regulacije postojala. Deregulacija je sama po sebi dobra, problem je u kulturi i vrlinama, koje se razlikuju od države do države i sektora do sektora. Čak i ako je deregulacija na američkom financijskom tržištu bila problematična, to ne isključuje deregulaciju na drugim tržištima. Ona nije sama sebi svrha, već sredstvo smanji-vanja administrativnih troškova.