Što pobjeda NATO-a na izborima u Crnoj Gori znači za Hrvatsku

Iako je Đukanovićeva politika bila formalno apsolutno prozadapna, crnogorska korupcijska sklonost i jasna Putinova strategija omogućile su da Rusija osvoji Crnu Goru iznutra. Kad je došlo do buđenja, bilo je već jako kasno. Sličan se proces događa u Hrvatskoj.

Analitičari koje ne obvezuje precizna izborna statistika proglasili su NATO pobjednikom nedjeljnih parlamentarnih izbora u Crnoj Gori. Naime, izbori s vrlo visokom izlaznošću (73,2 posto) bili su, zapravo, referendum o ulasku Crne Gore u NATO i njezino konačno svrstavanje uza Zapad. Protokol o pristupu trebala bi ratificirati nova-stara parlamentarna većina okupljena oko DPS-a, stranke vječnoga Mile Đukanovića, uz kojega su tradicionalno manjinske stranke – bošnjačka, albanska i hrvatska. Takav razvoj događaja svim sredstvima nastoje spriječiti prosrpske stranke koje su tradicionalna oporba crnogorske državnosti i, dakako, Rusija. Crna Gora trenutačno je najeksplozivnija točka rusko-američkoga političkog sukoba na Balkanu. Naime, Crna Gora je (bila) posljednja ruska nada za ostvarenje kontrole barem nad dijelom istočnog Jadrana.

Svečano postrojavanje Balkanske kozačke vojske u Kotoru u prisutnosti Putinovih bajkera Noćnih vukova i uz blagoslov Srpske pravoslavne crkve samo mjesec dana prije izbora bili su objava da Rusija neće čekati crnogorske izbore prekriženih ruku i najava destabilizacijskog scenarija. Đukanovićeva javna optužba Rusije da ‘velikim novcem tajnim kanalima’ pokušava utjecati na rezultate crnogorskih izbora, koju je izgovorio samo nekoliko dana uoči izbora, zasigurno nije izrečena bez prethodnog znanja njegovih američkih saveznika i pokrovitelja. SAD i NATO tako su preko Đukanovića signalizirali da su oni tu i da neće dopustiti ugrožavanje izbornog procesa. Dodatna budnost i savezničko partnerstvo između SAD-a i Mile Đukanovića demonstrirani su spektakularnim uhićenjem bivšega šefa srbijanske žandarmerije, izrazito proruski orijentiranoga Bratislava Bate Dikića i njegovih dvadesetak momaka koji su stigli iz Srbije, uz optužbe za terorizam. Navodno je njihov cilj bio izazivanje oružanih nereda tijekom izbora, uključujući i napad na samog Đukanovića. Bez američke obavještajne i političke potpore takva je operacija nezamisliva. Čak i da zna da Bata i njegovi momci dolaze sušiti izbore, a njega oteti, pitanje je bi li se Đukanović usudio u tako otvorenu bitku, znajući da je Bata samo posebni izaslanik Vladimira Putina. No i nakon izbora na kojima je pobijedio NATO potencijalno eksplozivnom konfliktu nije kraj. Prosrpski Demokratski front ne priznaje izborne rezultate (na koje međunarodni promatrači nemaju primjedbi) i nastojat će spriječiti formiranje nove vlasti. Pritom se ne mogu isključiti ni oružani ekscesi. Naime, SAD i Rusija trenutačno se (i) u Crnoj Gori gledaju preko nišana, a Crnogorci i Srbci samo drže prst na okidaču.

Takvo stanje u susjednoj Crnoj Gori hrvatskoj politici stavlja dva izazova, gotovo obveze. Prvi je: učiti iz crnogorskog iskustva. Drugi je: prilagoditi politiku novoj političkoj dinamici u istočnom susjedstvu.

U posljednjih desetak godina, uz višegodišnju američku indiferentnost, Putinova Rusija kapilarno preuzela Đukanovićevu Crnu Goru. Od 4200 registrih poduzeća u Crnoj Gori, trećina ih je u ruskom vlasništvu, ruski su državljani kupili više od 100.000 nekretnina, oko 10.000 ruskih državljanina živi u Crnoj Gori (dva posto stanovništva), imaju svoje škole, medicinske, sudjelovanje u lokalnoj politici samo je pitanje vremena. Iako je Đukanovićeva politika bila formalno apsolutno prozadapna, s osloncem na SAD, crnogorska korupcijska sklonost i jasna Putinova strategija omogućile su da Rusija osvoji Crnu Goru iznutra. Kad je došlo do buđenja, bilo je već jako kasno. Sličan se proces danas događa u Hrvatskoj. I zato je važno učiti na crnogorskom primjeru.

I drugo: politički odnosi na Balkanu i prema njemu danas su mnogo kompleksniji nego prije dvadesetak godina, a međusobno jednako povezani. Erdoğan je danas u BiH i na Kosovu više saveznik Putinu nego Obami. Obojica žele do istočne obale Jadrana: Putin preko Crne Gore i Republike Srpske, Erdoğan preko Bošnjaka i njihova preuzimanja Federacije. Washington i Moskva bore se za naklonost Aleksandra Vučića, čije velikosrpske ambicije nisu promijenjene, samo su drukčije upakirane. Stoga i hrvatsku vanjsku politiku nužno i žurno valja prilagoditi tomu novom dobu. Hodanje po Stocu u znak potpore Hrvatima u Bosni i Hercegovini i javno pozivanje na promjenu Daytonskog sporazuma s najviših državnih adresa, a bez prethodnih priprema, pripada prošlom političkom dobu. Beskorisno je u sadašnjosti, a može štetiti u budućnosti.