Homo Deus

Jednoj od epizoda popularne britanske serije ‘Black Mirror’, koja se poigrava mogućim scenarijima bliske budućnosti, gotovo svi ljudi imaju kameru ugrađenu u oči i snimaju svaku milisekundu svog života. Materijal ostaje trajno zabilježen i može se ponovno pregledavati, analizirati, premotavati, brisati, dijeliti… Priča prati mladi par u kojemu muž počne sumnjati u ženinu vjernost pa opsesivno premotava i analizira sve nedavne i starije događaje, uvjeren kako ga vara s bivšim dečkom. U početku se čini da je riječ o još jednome bolesno ljubomornome mužu, no kako vrijeme odmiče i on sve više inzistira na proučavanju videomaterijala ‘u svojim očima’, postaje jasno da ima pravo. Žena ne samo da ga je varala nego i njihovo netom rođeno dijete nije njegovo, već od bivšega dečka. Kraj epizode nije teško pogoditi.

Ova priča u prilično smanjenom obujmu ilustrira osnovnu tezu novoga bestselaera Yuvala Noe Hararija, proslavljenoga knjigom ‘Sapiens: kratka povijest čovječanstva’ u kojoj pokazuje da je čovjek samo najnaprednija životinja, ne mnogo više od toga. ‘Homo Deus’ – Božji čovjek nakon razumnoga – stoga je logičan nastavak, pogled u budućnost te životinje koja bi, prema njegovu mišljenju, uskoro mogla nestati, progutana vlastitim napretkom i evolucijom koju je sama potaknula razvojem tehnologije. Baš kao i u spomenutoj seriji, Harari pomno i detaljno iscrta blisku budućnost u kojoj će ono što čini ljudi i ljudsko iskustvo progutati tehnologija i njezina neizbježna preciznost, istinitost i lišenost emocija.

Kako objašnjava pozivajući se na nedavna istraživanja, ljudski mozak u kognitivnom smislu dijeli se na empirijski ‘ja’ i naračivni ‘ja’, pri čemu je potonji svojevrsni spin-doktor koji se koristi komadima empirijskog ‘ja’, onoga što se uistinu dogodilo, i kreira vlastite priče neopterećene objektivnim i činjeničnim. Ono što mislimo da se dogodilo samo je donekle točna, katkad nasvim netočna, interpretacija stvarnog stanja. ‘Volim se sjećati stvari na svoj način’, kaže Bill Pullman u Lynchovu filmu ‘Lost Highway’, savršeno sažimajući tu poenu. Tehnologija će izbrisati taj humani svijet subjektivnih interpretacija, poluistina, neistina i činjenica, baš kao i koncept ljudskoga života kakav poznajemo. Radit će gotovo sve bolje od čovjeka, bit će pametnija od čovjeka i na kraju ga učiniti savršeno suvišnim. Ljudskom rodu stoga prijeti pojava klase potpuno nepotrebnih ljudi koji neće imati što raditi i nikomu neće posebno trebati, bar ne u širem, kolektivnom smislu, smatra Harari.

Nakon raznih religija i ideologija, koje autor svodi na isto, svijetom će, a onda i svemirom, zavladati dataizam, uvjerenje prema kojem je sve na svijetu samo tok podataka, a vrijednost svega mjeri se brzinom i djelotvornošću njihova procesiranja. Nakon što se čovječanstvo potpuno umreži u internet svih stvari i strojevi sve preuzmu, zadatak će biti cijeli svemir pretvoriti u veliki procesor podataka. ‘Ako je čovječanstvo uistinu jedinstven sustav za procesiranje podataka, što je njegov proizvod? Dataisti bi rekli da će njegov proizvod biti stvaranje još djelotvornijeg sustava za procesiranje nazvanog internet svih stvari. Jednom kad to bude postignuto, Homo sapiens će nestati.’ Sve što postoji, objašnjava profesor povijesti na Židovskom sveučilištu u Jeruzalemu, utemeljeno je na algoritmima, zapisanim procedurama djelovanja, odnosno rješavanja nekog problema, a ljudi su samo jedna vrsta procesora, samo malo sofisticiraniji od drugih životinja. Hararijeva možda najradikalnija misao u ovom djelu odnosi se na nešto opipljivije i bliže. Navodeći ekstenzivnu količinu istraživanja, zaključuje kako je posljednja velika i dominantna religija čovječanstva, humanizam, odnosno liberalizam koji je iz njega proizšao, čista tlapnja. ‘Križari srednjeg vijeka vjerovali su da Bog i nebesa daju smisla životu. Moderni liberali vjeruju da individualne slobodne odluke daju smisla životu. I jedni i drugi jednako su sumanuti’, piše. Čovjek uopće nema slobodnu volju, pokazuje najnovija znanost, on je organski stroj koji misli da ima volju, ali zapravo je upravljan predeterminiranim algoritmima i evolucijski definiranim ponašanjem. S obzirom na to da nema duše (znanost je nije utvrdila) ili volje, nema ni smisla u liberalnoj tezi o nedjeljivosti (individualnosti) čovjeka i njegovoj slobodi razmišljanja i biranja. Budućnost će to i razotkriti i ‘ukinuti’ čovjeka kakva poznajemo.

Najkraće rečeno, Hararijeva je vizija budućnosti rasa Borg iz serije ‘Zvjezdane staze’, kolektivna svijest potpuno umrežena na procesiranju podataka kojom upravlja nešto veće od nje, ali bez jasna izvora ili konačne svrhe, osim da preuzme cijeli svemir. ‘Ja’, dakako, ne postoji, postoji samo Borg, dovoljan sam sebi. Budućnost pak autor sažima u tri teze: ljudi će izgubiti individualnu vrijednost, kolektiv će imati vrijednost, a malobrojni će biti nezamjenjivi jer će servisirati sustav, ali postat će superljudi, biološki poboljšani i nedodirljivi. Svi ostali bit će samo kotačići, potrošna roba. Kao dvije nove religije Harari vidi tehnohumanizam i dataizam, s time da prvi nema previše izgleda i zapravo se uklapa u realizaciju potonjega. Tehnohumanizam je blaža varijanta u kojoj budućnost donosi rasu nadljudi biotehnološki poboljšanih manipulacijom DNK-a i ostalim napretkom znanosti u biotehnološkom sektoru, što autor smatra očitom sljedećim korakom u razvoju čovječanstva, točnije neizbježnim ima li se na umu sve veća potreba za što bržim procesiranjem velikih količina podataka. Na pitanje što sa svim tim suvišnim ljudima odgovora baš i nema, osim onoga koji se nameće već i sada: nepotrebni ljudi bit će previše zaokupljeni virtualnom stvarnošću i sličnim izumima koji će im omogućiti vjerojatno veće ispunjenje od onoga koje mogu dobiti u stvarnom svijetu.

Čovječanstvo je dosad gotovo uspjelo iskorijeniti glad, rat i bolest, ali valja spomenuti da je u tom dijelu knjige Harari izrazito sklon intelektualnom snobizmu i katkad šokantnoj hladnoći. Svega toga još ima na svijetu, priznaje, no statistički gledano, sve tri poštasti stavljenje su pod kontrolu. S lakoćom otpisuje one koji još pate intenzivno od navedenih problema i djeluje kao da piše panegirike isključivo zapadnoj civilizaciji, odnosno verziji u koju ona sama vjeruje, ali nije nužno točna. Sljedeći je korak zato svladati smrt, postići sreću i pretvoriti se u boga, što znači da trenutačni humanistički sustav sije sjeme vlastite propasti. ‘Kad genetički inženjering i umjetna inteligencija otkriju svoj puni potencijal, liberalizam, demokracija i slobodno tržište mogli bi postati zastarjeli poput noževa od kremena, audiokaseta, islama i komunizma’, tvrdi. Premda na prvu zvuči nevjerojatno, Harari je uvjeren kako je postizanje tih triju stvari samo pitanje vremena. ‘Ako ovo zvuči neznanstveno ili čak ekscentrično, to je zbog pogrešna shvaćanja pojma božanstva. To nije maglovita metafizička kvaliteta. A nije ni isto što i svemoć. Kad se govori o unapređivanju u bogove, treba razmišljati više u smislu grčkih bogova ili hinduističkih deva, manje o svemogućemu biblijskom Ocu na nebesima’.

Za one tvrde skeptike koji nakon srčana uvjeravanja ne vjeruju Harariju da je čovjek samo stroj koji je isključivo zahvaljujući sposobnosti fleksibilne suradnje uspio nadvladati druge životinje, Harari otpušta i očitu kontraargument – umjetnost. Ni to za njega nije neki pokazatelj duše, posebne ljudske iskre i jedinstvenosti čovječanstva. ‘Za umjetnost se često kaže da nam daje posljednje (i jedinstveno ljudsko) utočište’, piše. ‘Ipak, teško je vidjeti zašto bi umjetnička kreatija bila sigurna od algoritama. Zašto smo tako sigurni da računala neće biti bolja od nas u skladanju glazbe?’ Nakon ovoga hladnokrvni povjesničar objašnjava u detalj, opet uz bogatu znanstvenu građu, kako računala već skladaju i izvode glazbu koju publika, nesvesna skladatelja i izvođača, smatra duhovnom, emotivnom i vrlo ljudskom. Jednostavno, ništa nije sveto, ne postoji bastion ljudskosti koji Harari minuciozno ne pokušava demontirati. Stil jednog od trenutačno najpopularnijih pisaca pitak je i zanimljiv, no oni koji su pročitali djelo ‘Sapiens’ trebat će imati strpljenja jer se u većem dijelu nove knjige Harari ponavlja, često uporabom identičnih misli i podataka iz prošle knjige. Do poente dolazi vrlo sporo i vijugavo, uz mnogo stranputica i nerijetko nepotreban detaljnih objašnjenja poduprtnih prevelikim brojem primjera. Njegova hladnoća i emotivna distanciranost u pisanju možda će nekima smetati, no jasno daje do znanja da želi predočiti ‘povjesničarsko predviđanje, a ne pisati politički manifest’. Najvrjedniji je dio knjige posljednji i oni nestrpljivi, koji vole do osnovne misli doći brzo, pre-skakanjem svega prije razmišljanja o budućnosti, ne bi previše izgubili. Izraelac je vješt demagog, njegov stil izlaganja vrlo je uvjerljiv i dobro potkrijepljen, no na načelnoj razini uvijek postoji ona najočitija skepsa – može li se zaista svesti čovjeka tako hladno na algoritme i biokemijske procese, pa onda i zamijeniti? To je možda i osnovno pitanje knjige, što autor priznaje na kraju, pomalo se i kukavički ograđujući od svega napisanoga. Nakon što je na stotinama stranica čitatelju objašnjavao koliko je nevažan i koliko mu je kraj neizbježan, Harari olako uzima distancu i tvrdi kako se sve to i ne mora dogoditi, a da napisano treba shvatiti više kao podlogu za raspravu o sadašnjosti nego kao predviđanje budućnosti. ‘Ne možemo zapravo predvidjeti budućnost. Svi u ovoj knjizi prikazani scenariji trebali bi biti shvaćeni kao mogućnosti, ne kao proročanstva. Kad razmišljamo o budućnosti, naš horizont obično je omeđen trenutačnim ideologijama i društvenim sustavima’, izmiče se.

‘Kao što sam već naglasio, nitko zapravo ne zna kako će tržište rada, obitelj ili ekologija izgledati u 2050. ili koje će religije, ekonomski sustavi ili političke strukture dominirati svijetom.’ Ako se čitatelj ne složi s osnovnim predviđanjima (mogućim scenarijima), mnogo će teže poreći impliciranu tezu iz koje proizlazi i ostatak knjige – čovječanstvo kakvo poznajemo završava. Prema Hararijevu mišljenju, imamo još samo jedan velik iskorak, posljednju revoluciju nakon koje ćemo polako ispariti u bespuđe svemira. Uz tu, za mnoge veoma uznemirujuću, misao vrijednost je knjige i u fascinantnoj količini uvida u trenutačno stanje napretka znanosti. Iako većina ljudi naslućuje koliko smo kao rasa otišli daleko u spoznajama o sebi i svijetu oko sebe, ‘Homo Deus’ otkriva koliko je površan taj dojam. Znanost je već otvorila širom vrata većini procesa o čijim ishodima knjiga govori i koji se, neopravdano, mnogima čine znanstvenom fantastikom ili vrlo dalekom mogućnošću. Upravo to treba zabrinjavati. Ili ne treba.