Ministarstvo državne imovine KAKO VODITI NAJBOGATIJU ‘KOMPANIJU’ U HRVATSKOJ

Uspio se u zadnji čas izboriti za ulazak u Vladi, za prvu ruku bez portfelja, a naknadno je dobio i novo, veliko ministarstvo koje će voditi.

Ostvare li se medijske najave o podijeli plijena u državnim tvrtkama između HDZ-a i Mosta prema načelu ‘četiri tvrtke nama, jedna vama’, upravljanje državnim imovinom neće spasiti ni deset novih ministarstava.

Kad sve to stavite pod jednu kapu, dobit ćete veliko ministarstvo s oko 500 zaposlenika – kaže Pejnović.

Imovinom u Hrvatskoj, dakle, upravlja nekoliko institucija, a najvažnije su DUUDI, kojemu je sada dodan prefiks ‘središnji’ (SDUUDI), Centar za restruktuiranje i prodaju (CERP) te Državne nekretnine.

(S)DUUDI uime države ima udjele u 43 tvrtke, a CERP oko 464 tvrtki, posljednji su podaci koje je prije nekoliko dana objavio upravo DUUDI u Prijedlogu plana upravljanja državnom imovinom u idućoj godini, koji je upravo u javnoj raspravi.

CERP pak u portfelju ima 212 društava koja su u cijelosti raspoloživa za prodaju, a 109 ih je djelomično raspoloživo. Možda je važnije spomenuti da on u 302 društva ima udio manji od 10 posto. Od tog broja, za udjele u 209 tvrtki predviđena je prodaja. To su udjeli u, primjerice, Aerodromu Brač, DTR-u, Dubravici, Ericssonu Nikoli Tesli, Kreditnoj banci Zagreb, lukama Ploče, Split i Šibenik, mnogim veterinarskim ambulantama. Čim završe postupci kao što su sporovi, žalbe, tužbe i slično, prodavat će se udjeli i u 96 tvrtki kao što su Brodosplit, Brodogradilište ‘Viktor Lenac’, Jamnica… Prodavat će se i dionice HT-a, HUP-a Zagreb, Optime Telekoma, Valamara Riviere i Varteks, koje su u državnom vlasništvu, ali tek nakon analize; prodaja će ovisiti o omjeru između aspoloživog i neraspoloživoga državnog portfelja kojim upravlja CERP.

Prema procjenama konzultantske kuće, ukupna je vrijednost dionica i udjela samo u tvrtkama čija je vlasnica država oko 43 milijarde kuna. Stavimo li tu brojku u kontekst – riječ je o oko 13 posto hrvatskoga BDP-a. Svakako su najvrjednije Hrvatska elektroprivreda, Ina, Janaf, Hrvatske šume, Hrvatska pošta i Hrvatska poštanska banka. Iako se u posljednjih godinu dana po novno počelo intenzivnije razgovarati o prodaji udjela i dionica čija je vlasnica država, nekako se PR-ovski pokušava izbjeći riječ ‘privatizacija’, nikako da se konkretno upusti u taj projekt. Država je u posljednje vrijeme uspjela privatizirati jedino Končar, HTP Korčulu, Sunčani Hvar. Prema podacima sa ZSE-a, od ukupno sedam javnih dražbi koje je organizirao CERP prošle su samo dvije, odnosno dionice su našle kupca. Zanimljiv je svakako i posljednji primjer Sunčanog Hvara. U ponedjeljak je održana javna dražba, tri paketa dionica prodana su za ukupno 8,88 milijuna kuna. Tako je CERP-u ostalo još malo više od 33.000 dionica, a donedavno je država imala 5,8 milijuna komada u vlasništvu. To se sve pokušalo prodati sredinom lipnja, no nitko nije htio državi dati gotovo 163 milijuna kuna (28 kuna po dionici). Tada je novi vlasnik Sunčanog Hvara objavio ponudu za preuzimanje, CERP je ipak prihvatio nižu cijenu (24 kune) i riješio se 5,8 milijuna dionica. Država je za dionice hvarskog hotelijera dobila malo više od 150 milijuna kuna. Končarove dionice prodane su početkom lipnja, država, odnosno CERP, ponudila je tržištu (u sklopu paketa) 20,5 posto udjela u toj tvrtki, točnije 526.926 dionica. Investitori su ponudili 44 posto više od ponuđenoga. Na kraju je država za te dionice dobila 360 milijuna kuna. Zašto smo s ta dva primjera prošetali avenijom prošlosti? Država je u dvije prodaje upriličila 510 milijuna kuna, a tvrtke su oslobodene državnih okova i mogu se upustiti u nove strategije poslovanja i razvoja.

Prijedlog konzultantske kuće ministru Goranu Mariću, koji je na stol dobio u trenutku kad se tinta s njegovim imenom na popisu ministara nove vlade nije ni osušila, a i ministarstvo koje će upravljati državnim imovinom bilo je itekako neizvjesno, kaže da bi se tvrtke svrstale u tri kategorije – A, B i C. Kategorija A značila bi izravnu privatizaciju. U to se ubrajaju tvrtke koje imaju velik privatizacijski potencijal i prema veličini i prema vrijednosti, stabilno posluju te nisu međuovisne s državnim funkcijama kao što su komunalne usluge ili infrastruktura. Nekako bi se u toj kategoriji mogao naći, primjerice, ACI.

Pod kategoriju B svrstale bi se tvrtke koje se mogu privatizirati, no nakon restrukturiranja, s time da je restrukturiranje potrebno, ali i moguće. Tako bi se počela tvrtkina vrijednost, čime bi se dobio velik privatizacijski potencijal. Recimo da bi u tu kategoriju mogla ući Petrokemija.

Najlošija je kategorija C. Za takve tvrtke privatizacija nije poželjna, čak ni restrukturiranje. Državno je vlasništvo poželjno jer se tvrtka bavi ‘javnim interesom’. Analiza, odnosno prijedlog koji je dobio Lider, ne spominje imena tvrtki ni njihovu kategorizaciju, to bi se učinilo nakon temeljite analize poslovanja tih tvrtki.

– I ja sam na stol dobivao razne prijedloge raznih konzultanata, ali strategije sam pisao sam. Model koji se sada predlaže zapravo je obrnut od onoga koji ima država. Država, dakle, ima model C, B, A. Počne li se s privatizacijom i prodajom, vraćamo se na ulogu Fonda za privatizaciju. Bit upravljanja državnim imovinom nisu prodaja i privatizacija, nego aktivno upravljanje. Koliko smo mi odradili dobar posao, pokazuje i sljedeći podatak: dobit tvrtki pod državnom kapom popela se sa 750 milijuna na više od tri milijarde i više se i ne spominje koliko će država iz proračuna izdvojiti za gubitke – kaže Pejnović.

Već se godinama ‘tipuje’ na prodaju nekih tvrtki. HEP, HAC, ACI, zračne luke, Petrokemija… svaka od njih ima razloge za privatizaciju i protiv nje. Znakovita je izjava novog ministra turizma Garija Cappellija u intervjuu za Novi list da je ACI strateška tvrtka za razvoj naučnog turizma, ‘pa bi svakako trebao ostati u hrvatskim rukama’. Nije, doduše, rekao u čijim hrvatskim rukama – državnim ili privatnim. I mirovinski fondovi jako žele ACI i smatraju da nema nikakva razloga da se ta tvrtka proda turskim ulagačima (već neko vrijeme Doğuş grupa lobira da se proda upravo njoj). I Adris je pokazao interes za njega poručivši da razmatra ulazak ako se država odluči na prodaju.

Država svakako mora napraviti točan popis svega što želi zadržati, što želi prodati djelomično, a što potpuno. Političarenje kojemu svjedočimo u posljednjih nekoliko godina samo šteti tvrtkama jer nisu učinkovite koliko bi mogle i trebale biti. Neće se privatizirati sve, naravno da će biti tvrtki koje će ostati isključivo u državnom vlasništvu. Zapravo, i ne bi smjelo biti drugačije. U tom je kontekstu, uza sapunicu s osnivanjem novog ministarstva za upravljanje državnim imovinom, zanimljiva još jedna nova neslužbena informacija koja, bude li točna, može značiti samo tragediju za korporativno upravljanje u državnim tvrtkama. Vladajući, navodno, žele podijeliti utjecaj na javna poduzeća. Spominju se planovi i želje prema kojima bi na svake četiri tvrtke u državnom vlasništvu koje bi ‘pripale’ HDZ-u jedna došla pod Mostovu ingerenciju. Ako se pokaže da je ta informacija spin koji su medijima plasirali nezadovoljnici u vladajućim strankama, svi ćemo moći odahnuti i to smatrati samo kratkom noćnom morom. Ako se pak pokaže da u tome ima istine, to će značiti kraj svake naznake dobroga korporativnog upravljanja državnim imovinom u Hrvatskoj.

Pogotovo ako su istinite medijske spekulacije da bi premijer Andrej Plenković mogao na raspolaganje zastražiti mandate svih uprava javnih poduzeća. Ne samo da bi se tako prekršila uredba koju je donijela vlada Tihomira Oreškovića (Uredba za provedbu postupaka odabira i imenovanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava i drugih poslovnih osoba od strateškog i posebnog interesa) nego i Zakon o trgovačkim društvima. Naime, vlasnik ne smije nikako izravno utjecati na tvrtkino poslovanje, za to je mjerodavna jedino uprava. Nadzorni odbor tu je kao korektiv, tijelo koje nadgleda rad uprave i brine se za strateški smjer svake tvrtke. Akademik Jakša Barbić, stručnjak za korporativno upravljanje, autor mnogih zakona u Hrvatskoj, pa tako i onog o trgovačkim društvima, u intervjuu za Lider prije nekoliko tjedana jasno je objasnio kako upravljanje tvrtkom može i mora funkcionirati.

Stručnjaci godinama upozoravaju na to da kadroviranje u državnim tvrtkama u kojemu svaki ministar postavlja svoga čovjeka u upravu te tvrtke neizbježno vodi u propast, odnosno omča je oko vrata njihovu razvoju. Prodaja udjela, privatizacija, stavljanje državne imovine u funkciju, zovite to kako hoćete, prioritet je naviše kategorije, ponajprije zato što će država od prodaje dobiti silne milijune kuna koji se mogu iskoristiti na nekoliko načina – od kranja proračunskih rupa i smanjenja deficitu do ulaganja u nove projekte.

S druge strane, u tvrtkama koje više nisu pod kontrolom države privatni kapital preuzima vođenje, izrađuju se nove strategije poslovanja, agresivnije se osvaja tržišta i raste. Tako se omogućuju rast prihoda i dobiti, širenje poslovanja, otvaranje radnih mjesta. Profitira i državni proračun, i to iz nekoliko kutova – od poreza na dobit, visokoga PDV-a koji će tvrtka platiti, većeg broja doprinosa zbog veće zaposlenosti. Tako se širi, nazovimo je tako, spirala rasta i razvoja.