Smjene činovnika i sudaca riješile bi mafiju s dva svjedoka

O presijecanju korupcijskog lanca ovise izgradnja moderne pravne države, uspjeh Plenkovićeve vlade, pitanje iseljavanja mladih te stvaranje poduzetničke klime i afirmacija kompetitivnosti.

Mnogo je načina na koje se hrvatski drugarsko-rodički sustav nastoji lažno prikazati kao europski standard da bi se nešto ušćarilo, a inspiracija je neiscrpna. Sjetimo se kako se europski regulirana javna nabava pretvorila u balkansku suprotnost – sustav namještanja i pogodovanja; kako su dijeljene potpore za masline bez ijednog stabla, potpore za koze bez ijedne koze; kako su se izmišljale potpore za zaslužne i socijalno delikatne kategorije (branitelji, nezaposleni, vlasnici obiteljskih biznisa) da bi u njih mogla uskočiti korupcijska hobotnica vezana uz vlast na svim razinama (od državne do općinske), svih političkih boja i nijansa. Sjećamo se kako su vlast & prijatelji zgrali milijune u čvrstim valutama promjenama zemljišta prema modelu ‘kupiš šikaru za jedan euro po kvadratu pa je nakon prenamjene prodaš kao građevinsko zemljište za sto eura po kvadratu’.

Imajući na umu tu bogatu tradiciju varanja i potkradanja države i državljanu u simbiozi političke moći, državne (ili lokalne) uprave i privilegiranih privatnih poduzetnika, gotovo me nije iznenadilo novo otkriće te prilagodbe europskih standarda i natječaja domaćoj tradiciji i praksi. Dakle, uz dva svjedoka, prema hrvatskom zakonu (uredbi sa zakonskom snagom) netko može od države zatražiti i dobiti poticaje na vašu zemlju (vaše privatno vlasništvo) a da se vas o tome ništa ne pita. Na sljedećoj instanciji prijevare taj netko tko je za obrađivanje vaše zemlje dobio institucionalni novac uopće nije dužan uzgajati ono za što ga je dobio. I to ne samo da je moguće nego se i čini. Zapravo, može se s razlogom posumnjati da je uredba donesena upravo zato da bi se to moglo činiti. A ta travestija uporište procedure može potražiti u onoj poznatoj zagorskoj pravosudnoj maksimi: Ak’ je do svedoka, kravica bu naša. To što je država platila nepostojeću ‘kravicu’, u takvome ‘pravnom’ poretku nikoga ne zabrinjava. Ako još novac dolazi iz europskih fondova, onda je to gotovo domoljubni čin jednog lopova i dvojice lažnih svjedoka u kooperaciji s državnim institucijama. I tako bi to domoljubno išlo tko zna dokad da aferu nisu, na poticaj prevarenih i zaobiđenih vlasnika zemljišta, otkrili mediji, u ovom slučaju HTV. I što nakon toga? Možda, kao i obično, ništa. Novi je ministar poljoprivrede (Tomislav Tolušić, HDZ) žurno najavio ukuhanje sporne uredbe, dosadašnji ministar (Davor Romić, Most) reći će da je uredbu naslijedio od prethodnika i uopće se nije bavio njezinim učincima, prethodni će ministar (Tihomir Jakovina, SDP) reći da nije upozoren na moguće učinke uredbe kad se donosila, iz Agencije za plaćanja u poljoprivredi, koja je u dužnosničkoj tranziciji, već su poručili da samo provode zakone i propise… A ona stalna jezgra za mešetarenja propisima unutar državne uprave pokušat će za svoje vjerne klijente izmisliti neku novu ‘kravicu’.

Sad se postavlja, dakako, načelno pitanje: je li taj korupcijski lanac ili, ako vam je draže, hobotnicu moguće presjeći, neutralizirati? O rješenju tog pitanja ovisi i izgradnja moderne pravne države, o tome uvelike ovise uspjeh Plenkovićeve vlade (kao i onih prije i poslije njega), pitanje iseljavanja mladih na ‘truli’ i vječno krizni Zapad, pitanje stvaranja poduzetničke klime i afirmacije kompetitivnosti koja vuče naprijed…. Ja, dakako, ne znam odgovor. Ali znao ga je car Franjo Josip kad je pravno uređena Austrija preuzimala feudalni postosmanski bosansko-humski vilajet za koji je naša K. u. K. zagorska pravosudna varijanta s kracicom i dva svjedoka bila čisti uređeni Zapad. Naime, ondje se ‘kravica’ rješavala bez svjedoka. Poslao im je Franjo Josip iz zapadnih provincija suce i državne činovnike, proveo je agrarnu reformu, uredio zemljišne knjige i uveo europski porezni sustav. Tek se danas vidi koliko je u tih četrdesetak godina austrijske uprave razvoj bio velik u odnosu na prethodne i kasnije uprave. Projekt je počeo od političke odluke Franje Josipa i otpor je, očekivano, bio velik. Vjerujem da je uz čvrstu političku volju prilagođeni model primjenjiv i na današnju Hrvatsku: primjerice, suce i činovnike ne treba uvoziti, nego samo promijeniti… Uostalom, jeste li se ikad zapitali zašto u četvrt stoljeća samostalnosti Hrvatska nije uređila zemljišne knjige? Pa zato da bi ona nepostojeća ‘kravica’ imala gdje pasti.