Bude li znao kontrolirati izgledne konceptne sukobe Martine Dalić i Gorana Marića, premijer Andrej Plenković mogao bi naći pravu mjeru između tržišta i državne intervencije. Treba biti optimist. Bar prvih sto dana…
Koliko je teško odrediti granicu do koje država igra ulogu regulatora, a iznad koje postaje ‘igrač na tržištu’, može se vidjeti na upravljanju šumskim bogatstvom. Ako se nitko ne usudi reći da Hrvatske šume treba privatizirati, onda je logično da njima upravlja država. Poduzeće Hrvatske šume treba svake godine prodati određenu količinu drvne mase. Komu je prodati i kako? Tržišni pristup nalagao bi da se ide na javne dražbe pa tko ponudi najvišu cijenu, trupci su njegov i s njima može raditi što ga je volja. Ali u Hrvatskoj postoji razvijena, izvozno orijentirana industrija namještaja. Ako ostane bez sirovine, ugasić će se deseci tisuća radnih mjesta. Neće se stvarati dodana vrijednost, na kraju će proračun dobiti neki dio dobiti Hrvatskih šuma, ali izostat će multiplikacijski učinci. Ako trupci postanu dostupniji domaćim otkupljivačima, mogu ih u jednoj varijanti dobiti pilane koje će onda izvoziti doške, a ne trupce. Je li to najbolje za nacionalnu ekonomiju? Slobodno tržište trupaca bilo bi najbolje rješenje da u drugim zemljama (ograničeno se na EU) postoji slobodno tržište za kupnju tamošnjih trupaca. Ali ne postoji. Svi štite i potiču svoje finaliste. Drugi primjer: danskii proizvođači svinjetine nemjerljivo su konkurentniji od naših domaćih. Sigurno da su tamošnji farmeri efikasniji. Ali poznavatelji prilika uvjeravaju da tamošnji farmeri od države dobivaju skrivene potpore koje zaobilaze radare Europske unije. Pod izlikom brige za zdravlje proizvođači svinja u Danskoj imaju besplatne veterinarske usluge. Plaća ih država! A uz objašnjenje da je riječ o brizi za zaštitu okoliša farmerima je besplatan i inače skup postupak rješavanja gnojnicu…