Konkurentno dansko svinjogojstvo

Hrvatska je samo u otvorenosti uvozu dobila maksimalnih 100 bodova na najnovijoj ljestvici Doing Business. Lider i novoj ministarskoj postavi podastire upute za primjenu protekcionističkih mjera koje primjenjuju i druge države EU.

Vojedobno je Agrokomerc, koji je tada bio veliki proizvođač jaja, pokušao iskoristiti Uskrs za veliki posao. Tegljači puni jaja krenuli su iz Velike Kladuše prema Hrvatskoj. No carinske službe pomno su pregledavale pošiljku. Jaja su poslana na analizu. Prvi put u rezultatima analize nešto je ‘bilo sumnjivo’. Na drugi nalaz tegljači s jajima čekali su danima. Na sreću, ispostavilo se da su jaja zdrava i da mogu u trgovine. No u međuvremenu je Uskrs prošao, pa su se tegljači odmah vratili na polazište. Tada se Hrvatska obranila od uvoza jaja iz BiH, ali nakon ulaska u EU ne zna se obraniti od uvoza iz EU. Pa ni od jaja iz Poljske, koja su nedavno uzrokovala tragediju. Jesmo li u međuvremenu postali takvi idioti da mislimo da je svijet pošten?, pitanje je koje se nameće samo po sebi kada se razgovara o zaštiti hrvatske proizvodnje. Na najnovijoj ljestvici Svjetske banke Doing Business Hrvatska je pala za tri mjesta u odnosu na lani i sada je na 43. mjestu. No neki podaci unutar te statistike ponukali su nas da malo drugačije sagledamo cijelu situaciju. Naime, na toj listi Hrvatska je dobila maksimalnih 100 bodova za prekograničnu trgovinu, odnosno to znači da je samo na toj ljestvici na prvome mjestu. Iako države s kojima se volimo i želimo uspoređivati također imaju 100 bodova, poput Austrije, Belgije, Danske, Češke, Francuske, Italije i Mađarske, postavlja se pitanje – štimo li domaću proizvodnju kako to rade i spomenute države?

Primjerice, danski proizvođači svinjetine nemjerljivo su konkurentniji od hrvatskih. Razlog tomu nije isključivo u tome što su danski proizvođači efikasniji, nego i mnogo jeftiniji. Naime, tamošnji farmeri od države dobivaju potpore koje na neki način zaobilaze radare Europske unije – imaju besplatne veterinarske usluge koje plaća država, a sve pod egidom zaštite okoliša. Kada je financijska kriza žestoko udarila Europu, Njemačka je donijela odluku o subvencioniranju kupnje njemačkih automobila jer, kako kažu znanstvene analize, autoindustrija u Njemačkoj odgovorna je za petinu ukupnih industrijskih ulaganja, zapošljavanje svakoga sedmog zaposlenika te za 17 posto izvoza. U Njemačkoj se od četiri proizvedena automobila tri izvoze, što Njemačkoj na godinu donosi automobilski trgovački suficit od oko 100 milijardi eura. Na sličan potez odlučili su se i Francuzi zbog zaštite svoje automobilске industrije. Zašto u Hrvatskoj, osim akcija kojima se pozivaju građane da kupuju domaće proizvode, nema sustavne institucionalne potpore domaćoj proizvodnji i to ne samo poljoprivrednoj? Činjenica je da Europska komisija zabranjuje državni intervencionizam. Države, doduše, smiju podupirati nerazvijene regije, mala i srednja poduzeća, istraživanje i razvoj, zaštitu okoliša, zapošljavanje i kulturu, ali ne smiju, primjerice, izravno podupirati izvoz (novcem) i davati potpore kojima bi tvrtkama nadoknađivale operativne troškove.

Premijer Andrej Plenković u predstavljanju programa Vlade, u kojemu je definirano pet stupova djelovanja, naglasio je izgradnju novih temelja hrvatskoga gospodarstva. Jedan od tih stupova je i ulaganje u generatore rasta, pogotovo u poljoprivredu, ali i turizam i industriju, koja je godinama zanemarivana. – Osobito ćemo poticati izvoznike koji imaju važan doprinos gospodarskom razvoju zemlje. Poticat ćemo domaću proizvodnju, prometnu povezanost, obrazovanu radnu snagu. Ključno je dizanje konkurentnosti svih sektora – rekao je Plenković prilikom predstavljanja programa. No to neće biti jednostavan zadatak jer država izravno ne smije poticati ništa od navedenoga. Posljednji primjer, koji je nažalost završio smrću dječaka, a riječ je o tragediji koju je uzrokovala bakterija salmonela iz poljskih jaja, ukazuje na to da iako imamo kapaciteta proizvoditi dostatnu količinu domaćih jaja za domaće potrebe, uvozimo više od 100 milijuna komada na godinu. A da ne spominjemo ostale poljoprivredne, ratarske ili stočarske kulture i proizvode.

To se zovu prikrivene subvencije. Dakle, ideja je preuzimanje dijela troškova koje tvrtka ionako mora imati. Primjerice – troškova istraživanja, razvoja i marketinga. Tako se primjerice izdvajaju aktivnosti istraživanja u državne institucije ili institute, a rade ciljano za kompanije. Tu je i organiziranje distribucijskih kanala i marketinga. Radi se i na ekonomiji obujma, kao što je primjer svinjetine iz Danske ili Mađarske, koje imaju nekoliko klanica kojima je vlasnik država, a njima se koriste privatnici – objašnjava Ljubo Jurčić, profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Kaže da su u takvim organizacijama troškovi zajednički, i to svih proizvođača te grane i vezanih grana te industrije. U posljednjih pet, šest godina procjenjuje se da su se povećali zaštita nacionalne proizvodnje, zaštitne mjere te prikrivene subvencije, što je usporilo svjetsku trgovinu jer se potrošači usmjeravaju na domaće proizvode.

Postoje i razni načini poticanja domaće proizvodnje na temelju lokacije na kojoj se proizvodi. U Europi postoje etikete ‘Made in EU’, ‘Made in Italy’ i ‘Made in Toscana’. Postoje razne mjere koje stimuliraju domaću proizvodnju i stvaraju ekonomiju obujma, povećavaju efikasnost i preuzimaju troškove koji su zajednički poduzetnicima pod egidom istraživanja i razvoja. U troškovima pojedinog proizvoda ta se prikrivena subvencija može popeti na 15 posto ukupnog troška, što je znatan iznos – ističe Jurčić napominjući kako se paralelno s time stvara ekonomija obujma, čime se svima smanjuju troškovi po jedinici proizvoda.

Primjer načina rada takve strukture vrlo je jednostavan. Tvrtke su formalno samostalne i djeluju na tržištu, ali imaju neke zajedničke funkcije. To bi kod nas mogle biti, primjerice, hladnjače. Ili da postoji institut koji prati proizvodnju, zaštitu, sjetu, žetvu. To ne treba svaka tvrtka raditi za sebe, nego to može raditi država putem instituta ili agencije koji preuzimaju troškove. Ili u dijelu proizvodnje voća i povrća. Država napravi hladnjaču. Proizvođač ne treba trošiti svoj novac za hladnjaču i njezinu gradnju, nego to napravi država i de facto je besplatno daje na korištenje.

Kod nas nema takvih hladnjača, pa se voće i povrće mora pošto-poto prodati trgovcima odmah nakon berbe jer ih proizvođači nemaju gdje smjestiti. Slično se može napraviti i u uzgoju svinja u smislu gradnje klanice – ističe Jurčić. Podsjetimo, neretvanski proizvođači mandarina su se, između ostalog, žalili na to da moraju odmah prodati svoje mandarine, i to po niskoj cijeni jer u suprotnome moraju ih baciti ili ih spremiti u privatne hladnjače, što je iznimno visok trošak koji im pojede zaradu.

Nemamo standarde. Primjerice, posljednji problem pojavio se s poljoprivrednim zemljištem, gdje su subvencije dobivali ljudi koji su se knjižili na tuđe zemlje. Bivši ministar kaže da je to bio europski propis. Istina, ali u Europi tko želi subvenciju i klikne na moje ime, točno zna što imam, koliko zemlje i gdje. U Hrvatskoj toga nema. Primjenjuje se europski propis, a nema nikakve organizacije da bi se takav propis primjenjivao – ističe Jurčić. Napominje da je u Hrvatskoj temeljni problem neorganizirano gospodarstvo.

Drugi je problem u tome što je opće mišljenje da država ništa ne radi i da treba ukinuti administraciju. Država samo treba raditi svoj posao. Ne treba smanjiti državni aparat, nego on treba raditi svoj posao. Poduzetnici su na tržištu i to se vidi. A da bi bili uspješni, ispod tržišta, u onome nevidljivome polju, mora djelovati država sa svojom infrastrukturom i organizacijom. Zato se državi plaća naknada – zaključuje Jurčić.

Promatrajući Jurčićeve riječi o teorijskom konceptu funkcioniranja države, sve to ima smisla. No u stvarnosti to ne bi funkcioniralo, barem ne još neko vrijeme. Naime, državni aparat je spor i neučinkovit. Porezni namet poduzetnicima su ogromni, bolje rečeno, čak ne bi bio problem u plaćanju tih nameta kada bi poduzetnici od njih imali koristi. O zemljišnim knjigama da i ne govorimo. Da i ne spominjemo da je uvoz državi uvijek bio draži od izvoza, ako ni zbog čega drugog, a ono bar zbog toga što se PDV odmah plaća. Čak je i porezna reforma koju je nedavno predstavio ministar financija Zdravko Marić podignula na noge brojne skupine jer je smatraju parcijalnom, a ne temeljitom. Primjerice, kad se snižava PDV na neke proizvode i djelatnost, krajnji potrošač ne vidi to sniženje u padu cijene proizvoda, ali kada se PDV diže, znatno poskupljenje gotovo je neizbježno.

Temelj funkcioniranja gospodarstva jest organizirana država, strukture koje znaju što treba raditi i imaju strategiju prema kojoj to rade. Tek kad budemo imali sustav koji funkcionira, možemo razgovarati o načinima kako da naši poduzetnici budu još konkurentniji. Do tada, prepušteni su praktički sami sebi i svaka rasprava o većem napretku gubi svaki smisao. Lider unatoč tome ne odustaje od stajališta za koje se godinama zauzima, a to je ideja da država inteligentno podupire svoje tvrtke. Zato i novoj ministarskoj postavi u Banskim dvorima podastiremo male upute za upotrebu protekcionističkih mjera. O nekim od njih već smo pisali, a primjenjuju ih i naši vanjskotrgovinski partneri protiv uvoza. S takvim se preprekama u državama Europske unije sudaraju i bore i hrvatski izvoznici. Pa zašto i Hrvatska ne bi postavila sličnu rampu prekomjernom uvozu, često nekvalitetnih jeftinih proizvoda, koji osim što uništava domaću proizvodnju, može imati i smrtonosne posljedice?