Mala očekivanja – velike promjene

Stanje podsjeća na ono u kojem je u upravljanje državom ubačena generacija tzv. McNamarinih whiz-kidsa (genijalnih klinaca) u Kennedyjevoj, pa u Johnsonovoj administraciji.

Tjedan dana prije predsjedničkih izbora, u iznimno kriznim vremenima na globalnoj sceni na kojoj je obnovljen stari hladnoratovski sukob s Rusijom i produbljen konflikt s radikalnim islamskim pokretima i porecima, izvjesno je tek da će SAD dobiti predsjednicu ili predsjednika koji će velikom dijelu nacije od početka biti problematični, pa i neprihvatljivi ne samo protivničkim, već i potencijalno svojim biračima.

Možda nikad dosad SAD u završnici predsjedničkih izbora nije imao dvoje kandidata koji su u tolikoj mjeri neprihvatljivi ne samo protivničkim, već i potencijalno svojim biračima, kao što su to Hillary Clinton i Donald Trump. Možda je razlog i u tome što su toliko dugo na političkoj i javnoj sceni, što su mediji toliko sveprisutni i sveznajući pa su sve slabosti kandidata javno poznate. A u izbornom nadmetanju slabosti su obično na površini, a vrline potisnute prema dnu.

Osim toga, kada je prema predizbornim anketama već izgledalo da Hillary pobjeđuje, u kampanju se pomalo neočekivano umiješao FBI, objavom informacije da istražuje novi kontingent povjerljivih e-mailova koje je Hillary, kao državna tajnica (‘vrlo nemarno’, već je zaključio FBI nakon istrage prvoga kontingenta e-mailova) slala sa svoga privatnog e-maila. Čak i ako prije izbora FBI dovrši istragu i zaključi da državna tajnica Clinton sa svog privatnog e-maila nije ugrozila nacionalnu sigurnost, ostaje dojam da je znatno utjecao na izborni rezultat. Pitanje je, zašto to čini? Zar samo zato da ne izloži napadima sebe, u slučaju da mediji otkriju kako FBI zataškava za izbore relevantnu aferu?

Da novi idol masa, predsjednik bez osobitog iskustva, nakon onog očaravajućeg ‘Yes we can’, uistinu ostvari obećanja, tako sada vjerujem da će sljedeći predsjednik ili predsjednica učiniti mnogo više promjena. Bez obzira tko to bio: Donald ili Hillary.

Zašto? Prvo, zato što politički SAD ipak nije samo predsjednik ili predsjednica, bez obzira na vrlo velike predsjedničke ovlasti, već podrazumijeva vrlo razvijenu administraciju, koja (na)vodi predsjednika. Drugo, zato što filtre za američkoga predsjedničkoga kandidata ipak ne može proći nekompetentni bezveznjak (ili bezveznjakinja), ma koliko ga mediji takvim predstavljali, ma koliko sâm tome pridonio. I treće, stanje u svijetu toliko je ozbiljno da se američka politika u sljedećem mandatu naprosto mora suočiti sa svojim gubicima i propustima i resetirati, želi li održati vodeću ulogu. A taj pak gubitak biznis ne bi oprostio.

Stanje me podsjeća na ono u kojem je u upravljanje državom 1961. godine ubačena generacija tzv. whiz-kidsa (genijalnih klinaca), najprije u Kennedyjevoj, a nakon njegova ubojstva u Johnsonovoj administraciji. Opisao ju je u svojim memoarima ‘In retrospect’ neformalni otac tih ‘whiz-kidsa’, ekonomist svjetskoga glasa Robert McNamara, u to doba američki ministar obrane.

Stanje je bilo sljedeće: SAD je sve teže slijedio utrku sa tadašnjim Sovjetskim Savezom, poslijeratna Amerika postala je potrošena, bezidejna i umorna, kada je predsjednika Eisenhowera (ratni general, republikanac) naslijedio mladi J. F. Kennedy (demokrat). Kennedy je doveo u svoj kabinet nekoliko uspješnih menadžera iz Forda, koji su prethodno uspješno restrukturirali posrnu kompaniju, među kojima je bio i Robert McNamara. On je pak doveo u Pentagon čitav niz mladih analitičara, prozvanih ‘whiz-kids’ uglavnom iz think tanka RAND Corporation, koji su promijenili upravljanje vojskom, poboljšali njezinu povezanost s biznisom.

Povijesno nam pamćenje govori da je u to doba (s najmiroljubivijom administracijom) SAD ušao u najintenzivnije razdoblje rata u Vjetnamu, da je rat završio kompromisnim mirom, da je ostavio duboke traume u američkom društvu. No što se još dogodilo? Zastavljeno je širenje komunizma u jugoistočnoj Aziji, napravljena je potpuna, gotovo revolucionarna promjena u upravljanju, postavljeni su temelji simbioze države, vojske i biznisa na američki način, koja je dovela do američke premoći, a potom i pobjede u hladnom ratu i koja traje do današnjih dana.

Danas je opet nastupio vidljivi zamor, model se potrošio. Čini mi se da se od sljedećeg predsjednika ili predsjednice očekuje novi.