POSLJEDICE ISELJAVANJA

Mami i tati brat i ja šaljemo 50 eura na tjedan i sad smo mami omogućili i da posjeti Irsku. Inače bismo tih 50 eura potrošili na gluposti, a njima mnogo znače – kaže naša emigrantica.

Drugododaje kako svaki mjesec šalje i nekoliko puta, bez imalo problema i premišljanja. Treća kaže da ne šalje, nema komu, a četvrti da ne šalje jer nema novca. To su samo neka od iskustava današnjih emigranata koji su trenutačno u Irskoj. Jedan par iz Irsko kaže da ne šalje novac roditeljima jer nema potrebe.

– Moji još rade i imaju natprosječno plaćene poslove. U Hrvatskoj nemamo djece kojoj bismo slali. Eventualno bratu pošaljem češće dar i malo veći nego prije, ali ne uzdržavamo nikoga – kaže jedna gospodica zapošlena u IT industriji. IT-jevac na radu u Češkoj kaže da je slao novac kad mu je obitelj bila u Hrvatskoj.

– Sada više ne šaljem. Kad sam slao novac, živio sam normalno, bez odricanja. Naravno, treba uzeti u obzir da je Češka prilično jeftina za život. Ovdje znam još jednu obitelj iz Hrvatske, ona ne šalje ništa. Ostali kolege ovdje su iz drugih država, Ukrajine, Albanije, Rusije, Portugala, Velike Britanije, i koliko sam upoznat sa situacijom, nitko od njih ne šalje novac kući. Kolega je u Njemačkoj sa suprugom i također ne šalje ništa. Koliko znam, plaćali su kredit u Hrvatskoj kojim su prije odlaska pokrili sve dugove. Zajedničko je svim spomenutima da su otišli živjeti van, a ne da u relativno kratkom roku zarade novac uz velika odricanja. Zapravo ne poznam nikoga iz Hrvatske ili neke druge zemlje tko je otišao van da zaradi i onda se s tim novcem vratio kući – kaže IT-ovac koji trenutačno radi u Češkoj.

Hrvatsku je u posljednje tri godine napustilo možda i 200.000 ljudi, iako postoje prijepori o točnoj brojci. Činjenica je da je od ulaska Hrvatske u Europsku uniju odlazak mnogo jednostavniji, a u medijima stalno čitamo o obiteljima koje su otišle i razlozima koji su ih nagnali na to. Primjera ima svakakvih. Postoji razlika između današnjih emigranata i onih koji su od 60-ih godina prošlog stoljeća napuštali Hrvatsku odlazeći trbuhom za kruhom na ‘bauštelu’. Naravno da malo generaliziramo, ali otprilike je to bio opis tadašnjih emigranata. Oni su tada u prosjeku slali pola svoje plaće obiteljima u bivšoj državi, a cilj im je bio zaraditi što više, živjeti u skromnim uvjetima i što više novca poslati kući. I danas se ljudi odnosno cijele obitelji sele iz države trbuhom za kruhom, barem jednom na dan na portalima možemo pročitati da je još jedna obitelj otišla tražeći bolji život. No razlikuju li se današnji i nekadašnji gastarbajteri? I to poglavito u jednome – šalju li današnji emigranti eure svojim obiteljima u Hrvatsku kao što su nekad slali marke njihovi djedovi i očevi?

– Od današnjih emigranata malo tko šalje doznake u Hrvatsku, zato što danas ljudi vode obitelji sa sobom. Eventualno pošalju novac radi podmirenja dugova, bilo kredita koje su tu imali ili nekomu tko im je pozajmio da odu – kaže gospodin koji trenutačno živi u Irskoj.

– Obavezno svaki mjesec supruga i ja šaljemo. Ako su moji roditelji mene mogli odgajati i trpjeti 20 godina, mogu se i ja njima odužiti barem na ovakav način. Nama ovdje nije potrebno toliko koliko zaradimo, a njima uvijek dobro dođe. Pogotovo onomu tko ima kredite – kaže jedan gospodin.

Nekad je hrvatski sjeverozapad gotovo živio od radnika na privremenom radu. Cijela sela sagrađena su od novca s ‘bauštelu’. A danas? Pokušali smo na sve načine dobiti statističke podatke koji bi pokazali bilo kakav trend slanja deviza iz inozemstva u Hrvatsku u posljednjih nekoliko godina. Hrvatska narodna banka nema podatke o tome koliko novca privatne osobe iz inozemstva uplaćuju privatnim osobama u Hrvatskoj. Postoje podaci o općim doznakama koje Direkcija za statistiku odnosa s inozemstvom redovito objavljuje. Prema tim podacima, u Hrvatsku je lani ‘ušlo’ 1,76 milijardi eura, a godinu prije 1,45 milijardi.

Svjetska banka također ima podatke o doznakama. Prema njezinim statistikama koje su iskazane u dolarima, lani je u Hrvatsku doznato 2,104 milijarde dolara, godinu prije 2,149 milijardi dolara, a 2013. 2,174 milijarde dolara, što je povijesni maksimum. Međutim, s obzirom na to da su doznake iz inozemstva, poglavito iz Europe, većinom u eurima, pretvorili smo spomenute podatke u europsku valutu. Prema tim podacima, uplate iz inozemstva stalno rastu i za 2015. iznosile su 1,89 milijardi eura, a godinu prije 1,62 milijarde eura. Dakle, pogledaju li se podaci HNB-a i Svjetske banke, iznosi su vrlo slični, no ne pokazuju točan podatak koji nas zanima, nego u metodologiju (riječ je o MMF-ovoj metodologiji Balance of Payments) ulaze i plaće i mirovine koje primaju građani u Hrvatskoj. Točnije, ‘osobni transferi čine sve one transfere u gotovini ili bilo kojem drugom obliku koje su provela rezidentna kućanstva prema nerezidentnim kućanstvima’, stoji u objašnjenju metodologije Svjetske banke. No i prema podacima HNB-a i Svjetske banke, lani su povećane uplate iz inozemstva za oko 300 milijuna eura, pa se može zaključiti da je taj iznos od oko dva posto državnog proračuna višak od novih gastarbajtera.

– Da 50.000 ljudi koji su napustili Hrvatsku šalje na mjesec 100 eura, što je, smatram, simboličan iznos, mješeno je to pet milijuna eura, što je 60 milijuna eura na godinu. Sad vi meni recite da je taj iznos zanemariv i ‘Pitajte na Markovu trgu’ Zašto ljudima ovako produbljivati patnju? Da si socijalno osjetljiv novinar koji istražuje psihologiju hrvatskih građana koji kao mazohisti 25 godina biraju svoje mučitelje i nastavak mučenja, mnogi bi ti rekli svoje mišljenje. Zašto ne proučavate načine zapošljavanja 300.000 nezaposlenih u Hrvatskoj? Evo, upravo zasjeda Sabor. Otiđite pitati na Markov trg. Normalno da ovi ljudi koji su otišli pomažu bližnjima koji žive u oskudici, a postoje i slučajevi da ljudi odvajaju od usta da nekomu omogućite odlazak u inozemstvo. Umjesto da proučavate posljedice odlaska, bolje je proučavati razloge odlaska i načine na koje bi se ljudima moglo omogućiti da žive i rade u svojoj zemlji umjesto da idu van. Dakle, adresa je Markov trg, bilo Vlada bilo Sabor. Najbolje je njih pitati zašto hrvatski građani nemaju pravo na rad i život…?” piše jedan.

Iako smo očekivali komentar poput ‘Zašto mučite ovaj napaćeni narod?’ ili ‘Gdje si bio ’91.?’, nije ih bilo. ‘Među komentarima vrlo ste vjerojatno primijetili i neke neugodne. Za razliku od prije kad su ljudi odlazili za poslom i slali novac obiteljima, gradili kuće u domovini i sanjali o povratku, velik dio ljudi danas odlazi, odnosno bježi potpuno razočaran, bijesan, gadi im se što su morali otići. I sad kad su nekako stali na noge, više kolike su razlike između njihove stare i nove domovine. Oni koji su tek nedavno otišli, još traže bolji smještaj, bolji posao, pokušavaju stati na noge jer se nemaju kamo vratiti. Izdašnje bi doznake za nekoliko godina mogle početi stizati u Hrvatsku, kad se ekipa malo smjesti, roditelji ostare, a mirovine u Hrvatskoj presuše’, jedan je od komentara koji zapravo i zaključuje ovu priču.

U posljednje vrijeme u medijima možemo pročitati primjere onih koji su otišli u inozemstvo ne zbog toga što su bili nezaposleni, nego zato što više ne mogu živjeti u ovakvoj državi i sustavu. Tako su nam brojni današnji emigranti pisali i javljali se porukama da su otišli jer su strahovito razočarani.

– Nisam otišao raditi van za novac. Da mi je važan novac, išao bih u veći grad u kojemu mogu dobiti od 15.000 do 20.000 kuna na mjesec, ali to ne želim jer je ondje jednak stres kao i u svakom europskom ili američkom velegradu i jednak životni tempo. Ovdje nemam stresa, vodim lagan život, stignem se odmoriti i zabaviti. Neke stvari ne mogu se platiti, bar je za mene postalo tako. Nisam tipični emigrant. Nisam išao van zaraditi novac, već promijeniti životni stil – kaže nam učitelj koji živi i radi u Kini.

Nadamo se da će se dio onih koji su otišli jednoga dana vratiti u Hrvatsku. Ako se ne vrate, želimo im bolji život gdje god bili, a sebi izdašnje doznake.