Revizorska reforma EU

Novom uredbom EU pokušalo se reformirati tržište revizorskih usluga, odnosno smanjiti broj nerevizorskih. Na crnoj listi tako su se našle savjetodavne i porezne usluge, ali države članice imaju opciju same dopustiti pružanje poreznih usluga pod uvjetom da nemaju materijalni utjecaj na financijske izvještaje.

Na 17. lipnja 2016. na snagu je stupila primjena izmjene i dopune Direktive o obavljanju zakonske revizije i Uredbe o specifičnim zahtjevima revizije za subjekte od javnog interesa, koje su Europski parlament i Vijeće prihvatili u travnju 2014. Spomenute mjere popularno se nazivaju revizijskom reformom EU. S obzirom na svrhu koju su te mjere trebale ispuniti, moglo se goriti o reformama. No, kako to često biva, interesi velikih igrača i njihovo lobiranje uspjeli su reforme ostaviti na razini obične tinte na papiru.

Idea o reformi revizijskog tržišta pojavila se nakon svjetske krize 2008., prije svega kao potreba za stabilizacijom financijskog sustava. Nakon krize, uloga banaka, hedge fondova, rejtinskih agencija ili središnjih banaka propitkivala se i analizirala, a vrlo malo pozornosti pridavalo se ulozi revizije i kako bi ona mogla pridonijeti rastu financijske stabilnosti. Činjenica je da su od 2007. do 2009. banke imale velike gubitke u bilancama te se logički postavlja pitanje kako su revizorske tvrtke uopće mogle davati čista mišljenja na financijska izvješća za to razdoblje, kao i pitanje adekvatnosti zakonskog okvira. Iz tog se razloga javila potreba preispitavanja uloge revizije.

Kad je riječ o aktualnoj primjeni novih pravila revizije, najveću je pozornost privukla Uredba o specifičnim zahtjevima za subjekte od javnog interesa. To je, prije svega, obvezna rotacija revizora, zabranjena obavljanja nerevizijskih usluga, određivanje strukture naknada koje revizori mogu primati kada revidiraju subjekte od javnog interesa, pred revizijski odbor stavljeni su novi zahtjevi itd. Prema riječima Europske komisije, tzv. reforma ima za cilj objasniti ulogu revizorskih tvrtki, ojačati njihovu neovisnost, poboljšati njihov nadzor i kvalitetu revizije te ključno – poboljšati transparentnost financijskog izvještavanja. No je li im to zista uspjelo? Praksa nekih revizorskih tvrtki bila je takva da pružanjem onoga što se sada zove ‘zabranjenim uslugama’, koje su svrstane na crnu listu, ponajprije raznih savjetodavnih usluga, vežu svoje klijente uza se te su samim time u sukobu interesa. Crna lista nerevizijskih usluga smatra se najkontroverznijim dijelom EU revizijske reforme, a to je stoga što se čini da revizorske tvrtke obavljaju previše nerevizijskih poslova. Posljedično, to utječe na njihovu neovisnost i objektivnost.

Druga važna stvar bila je nastojanje da se zabrane klauzule Big Four (Velika četvorka), odnosno ugovori koje su banke sklapale sa svojim klijentima te su tako nametale klijentima ograničenja pri budućem odabiru revizora, tj. revizorska tvrtka bila im je uvjetovana na temelju ugovora i to iz tvrtki Big Four. Namjera EU reforme revizorskog tržišta bila je učiniti klauzule Big Four ništetinama te smanjiti pretežnu aktivnost samo Big Four revizorskih tvrtki. Bankarski je lobi zasad uspio spriječiti ta nastojanja te se ona više gotovo ni ne spominju u novijim dokumentima Europske komisije koji su vezani uz reformu revizijskog tržišta. Izgleda da će nam trebati još jedna financijska kriza kako bismo napokon naučili lekciju iz nje.

Rotacija revizora također je sporna te se smatra da ne može ostvariti smisleni cilj povećanja konkurentnosti između revizorskih tvrtki i smanjenja dominacije velikih revizorskih kuća. Prije će se dogoditi to da se rotacija odvija samo između Big Four tvrtki jer one jedine imaju mogućnost raditi za velike, kompleksne tvrtke, prije svega banke. Iako je riječ o četiri imena i četiri različite tvrtke, u praksi između njih nema prave konkurencije, već često rade zajedno. Upravo je financijska kriza 2008. dovela u pitanje njihovu pravu motivaciju: je li riječ o otkrivanju problema u poslovnim knjigama klijenata ili održavanju unosnih ugovora?

Irski ekonomski stručnjak Tom McDonnell rekao je za EUobserver da bi ‘istinska reforma bila onda kada bi se revizorske tvrtke primorale na preuzimanje odgovornosti za pogreške – sa štetnim posljedicama (kazne i suspenzije) za tvrtke u slučaju profesionalnog nemara’. Ali, od cijelog pokušaja reforme revizorskog tržišta ostalo je samo ‘re’, odnosno nazad na održavanje dominacije Big Foura na revizorskom tržištu.

Do sada su revizorske tvrtke osim usluge revizije istom klijentu nudile mnogo savjetodavnih usluga iako je to Etičkim kodeksom bilo zabranjeno. Etički kodeks zaobišle su na način da su za te usluge osnovale svoje drugo trgovačko društvo pod nazivom ‘savjetovanje’, ‘konzulting’ i slično. Nova Uredba EU pokušala je biti stroža u pogledu savjetodavnih usluga.

Na ‘crnoj listi’ zabranjenih nerevizijskih usluga nalaze se i porezne usluge. Ipak, naknadno je u Uredbi navedeno da države članice imaju opciju dopustiti pružanje poreznih usluga pod uvjetom da nemaju materijalni utjecaj na financijske izvještaje. Najsmešniji dio tog članka je u tome što je procjenjivanje materijalnosti učinka na financijske izvještaje prepušteno samom revizoru. Uredba nije riješila problem odgovornosti revizora za poreze i doprinose i odnose s poreznim upravama. Revizorske tvrtke prema IAS standardima odgovorne su i za kontrolu i pravilan obračun svih poreznih obveza i poreznih troškova društva koje revidiraju. Ako je Uredba jednim dijelom dopustila i dalje pružanje poreznih savjetodavnih usluga, onda je trebala propisati posebnu odgovornost i kazne za revizore u slučaju da tim savjetodavnim uslugama dovedu do derogacije poreznih obveza. Suprotno dozvoli Uredbe da revizori i dalje pružaju savjetodavne porezne usluge, ‘crna lista’ trebala je biti još rigoroznija i bez iznimki koje revizore stavljuju bez sumnje u potencirani sukob interesa. U većini nacionalnih zakonodavstava država članica EU, revizorska tvrtka nije nadležna za kontrolu poreza i nema javne ovlasti izdavanja zaključaka i rješenja u slučaju poreznih pogrešaka.