NASLJEĐIVANJE Što može vjerovnik nakon smrti vlasnika tvrtke ili obrta

Nije rijedak slučaj da nakon smrti vlasnika tvrtke ili obrta nastane dvojba tko će namiriti obveze ili kome će se namiriti obveze, ovisno o tome je li bio vjerovnik ili dužnik. To naoko jako jednostavno pitanje u praksi može dovesti do brojnih pogrešaka, a ako se primjerice plati pogrešnoj osobi onda to ne spriječava da se ona prava javi sa svojom tražbinom, što može dovesti do toga da se u konačnici nešto plati dvaput. Naime, pravna sigurnost zahtijeva da se sve obveze uredno podmiruju (i novčane i nenovčane), a to uključuje pravodobnost i kvalitetu podmirenja, ali i to da se podmiruje točno onome tko je vjerovnik. Sve to se u slučaju smrti jedne ili obje strane u nekom poslovnom odnosu dodatno komplikira. Zato je korisno uputiti na ključne stvari na koje je nužno obratiti pozornost kako bi se izbjegli nepotrebeni problemi. Pritom vrijednost tražbine nije odlučna, ključan je princip koji ne trpi pogreške i kada se poštuje, bit će jednako pažljivi i uspješni bilo da je riječ o desecima bilo milijunima kuna.

Prva moguća sporna situacija je ona u kojoj nema vjerovnika jer je umro, a netko se javlja i zahtijeva da se njemu podmiri dug. Tu postoje barem dvije različite situacije. Prva je ona u kojoj je pokojnik za života nekome ustupio svoju tražbinu (što onda znači i da njegovi nasljednici s tim nemaju ništa jer to nije ušlo ostavinsku masu), ali o tome dužnik nije obaviješten (jer suglasnost dužnika nije nikakav uvjet). Iako zakon za valjanost ugovora o ustupu tražbine ne propisuje pisanu formu i sudjelovanje primjerice javnog bilježnika, bilo bi jako neoprezno ‘na riječ’ prihvatiti da se ustup dogodio i pristupiti ispunjenju, makar samo dok se nasljednici s tim izrijekom ne suglase. Ako postoji pisani oblik koji ne daje razloga za sumnju (razlog bi postojao ako nema izvornika nego prelik npr.), maksimalni trud koji bi vrijedilo učiniti je obavijestiti nasljednike o postojanju te tvrdnje i ostaviti im kratak rok da se ili pobune ili priznaju ustup.

Druga je ona u kojoj se javljaju nasljednici i ona je stvarno najlakša jer ih treba uputiti da donesu (ali svakako pravomoćno, dakle rješenje protiv kojega ili nije bilo žalbi ili ih je bilo, ali su odbijene, a svakako je dostavljeno svima kojima treba biti dostavljeno, slijedom čega ih sve i obvezuje) rješenje o nasljeđivanju iz kojeg će se vidjeti da je netko od njih naslijedio tu tražbinu (to znači da je u redu i djelomično rješenje, jer se nasljednici mogu sporiti u vezi s nečim trećim, a ovo im je nesporno).

Specifična i dosta rijetka situacija je ako se netko legitimira putem punomoći koja vrijedi i za slučaj smrti, što zakon dopušta. Tu nije isto tko se legitimira i trebalo bi u pravilu vjerovati odvjetniku koji se time profesionalno bavi ili javnom bilježniku ili jedinom nasljedniku (makar to nikad nije potpuno sigurno, to može biti npr. jedino dijete u situaciji bez bilo bračnog bilo izvanbračnog supružnika, ali se zato pojavljuje oporučni nasljednik npr.), ali to je ipak samo načelna preporuka i idealno bi bilo da je punomoć s takvim tekstom (najčešće će to biti samo riječi ‘Ova punomoć sukladno zakonu vrijedi i mortis causa.’) ovjerena. Na kraju, treba voditi računa i o kamatama. Kada obveza nije upitna, dužnik će biti najsigurniji ako otvori sudski ili javnobilježnički polog i tamo ‘čuva’ novac i time se zaštititi od troška kamata.

Ako je situacija obrnuta, dakle ako je mrtva osoba bila dužnik, treba jako voditi računa da se ne dogodi da se zahtjev (sudski ili izvansudski) postavi prema pogrešnoj osobi, što dosta često nije lako. U tom slučaju ne samo da će se potrošiti i vrijeme i novac na parnicu koja se gubi, nego prijeti i dosta izgledna opasnost da za to vrijeme zahtjev padne u zastaru, što znači da se novu parnicu protiv pravog dužnika ni ne isplati voditi jer je iluzorno nadati se da neće biti postavljen prigovor zastare. Prava osoba je u pravilu samo ona koja se legitimira pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju uz dodatak da je naslijedila barem toliko koliko vrijedi to što je ostavitelj dugovao (jer prema zakonu nasljednici odgovaraju samo do visine nasljeđenoga, ne i više od toga), a pravi problem je što će vrlo često, suprotno poslovnom moralu i uopće moralu, kao i dobrobit običajima, nasljednici izbjegavati i kontakt s vjerovnikom, kamoli suradnju. U slučaju većih vrijednosti bit će opravdano baviti se i pravim detektivskim poslom i istraživati je li imovina ‘skrivena’ (to će često biti kod nekretnina fiktivnim ugovorima koje onda treba osporavati, što je težak i neizvjesan, ali i skup posao) ili nije. Sve je to daleko jednostavnije ako je pokojnik imao jamca, jer onda su svi ti problemi na jamcu kako bi ostvario regresni zahtjev.