Jesu li odnosi s javnošću mjerljiva kategorija, može li se pouzdano izmjeriti koliko je neka kampanja bila učinkovita i je li uopće i kakav rezultat polučila, pitanje je s kojim se PR stručnjaci često suočavaju i imaju prilično podijeljena mišljenja i iskustva. Odnosi s javnošću mjerljiva su kategorija, tvrde jedni. Drugi zastupaju tezu da se PR ne može mjeriti kvantitativno, nego samo kvalitativno. No i jedni i drugi slažu se s tezom da je najvažnije na početku kampanje s klijentom jasno postaviti njegove ciljeve, koji trebaju biti realni, ostvarljivi i artikulirani. Treba definirati je li klijentov cilj povećanje prodaje, reklamiranje brenda, proizvoda, događaja ili osobe. To i kako ima veze s naknadnim mjerenjem učinka. Katkad je cilj projekta što više povećati vidljivost u medijima, u tom je slučaju to vrlo lako izmjeriti i ocijeniti; no katkad je cilj ne biti u medijima, nego postići konsenzus među sudionicima procesa. Tada se nailazi na problem točne ocjene i mjerenja vrijednosti ostvarene postizanjem tog cilja. Mjerenje se može razlikovati prema načinu na koji se to čini i načinu izvještavanja o tome. Kad je riječ o konkretnim brojkama, jedan od najvažnijih agencijskih zadataka jest izračunati potencijal kampanje i doseg koji se u zadanim okolnostima može ostvariti.
Najčešća je i najstarija metoda (Advertising Value Equivalency), izračunavanje PR vrijednosti u usporedbi s marketinškom vrijednošću ostvarene objave. Metoda AVE godinama je najčešće rabljena za izračun ROI-ja (engl. return on investment). Uspoređuje površinu objave članka ili trajanja priloga s cijenom zakupa jednakovrijednog oglasnog prostora u mediju. Prije otprilike pet godina PR struka odbacila je AVE kao najvažniji način vrednovanja odnosa s javnošću jer ne uzima u obzir je li tekst negativan, pozitivan ili neutralan za klijenta. Većina komunikacijskih kampanja mjerenih tom metodom vrednovana je kao iznimno.
