Mnogo je krajeva koji su se turistički razvili nakon što se u njima prethodno razvio socijalni turizam, kao što su veliki dijelovi Francuske, bivše Jugoslavije, srednjoeuropskih ili crnomorskih zemalja. Danas se ta dva modela turizma u zemljama EU posebno uspješno dopunjuju i snažno pridonose ekonomskom, socijalnom, kulturnom i osobnom napretku stanovnika europskih zemalja. U tom kontekstu socijalni turizam nezamjenjiv je sadržaj svjetskog turizma te se ne zanemaruje u turističkoj i razvojnoj politici zemalja.
Primjeri Slovačke, Italije, Austrije, Španjolske, Mađarske, Poljske, Portugala, Slovenije upravo su dokaz da se pametnim iskorištavanjem fondova razmjerno atraktivno formirao turistički lanac vrijednosti u do jučer izoliranim ruralnim krajevima tih zemalja. Situacija s Hrvatskom posve je suprotna. S jedne strane, fondove EU nije se stavilo u funkciju snažne turistifikacije trenutačno nerazvijenih dijelova Hrvatske na cjelogodišnjoj osnovi, a s druge strane, hrvatski je turizam s više od 96 posto svoga fizičkog kapaciteta koncentriran na obali i karakterizira ga izraziti rentni model turizma sunca i mora. Ako se izuzme grad Zagreb, kontinentalna Hrvatska danas čini malo manje od dva posto turističkog kapaciteta i to je danas jedinstven negativni slučaj modela turističkog razvoja u Europi.
Očito je gospodarsko zaostajanje i demografsko uništavanje kontinentalne Hrvatske koje prijeti katastrofalnim razmjerima. Hrvatska je jedna od zemalja Europske unije s najvećom nejednakosti regionalnog razvoja, a zabilježen je trend daljnog povećavanja nejednakosti. Gorski kotar, Slavonija, Zagorje, Moslavina, Podravina, Lika, Banija, Kordun i druge subregije gotovo izumiru, dok je u drugim zemljama Europe u kontekstu europske politike teritorijalne kohezije većina zaostalih regija uspjela proći transformaciju koja je vezana turizma, poljoprivrede i malih i inovativnih zanatskih i industrijskih pogona pronašla formulu za ekonomski razvoj.
