Nova epizoda slovenskoga guranja Hrvatske na Istok

Respektabilan je broj pokušaja slovenske politike da gurne Hrvatsku na istočnu stranu. U tome je paktirala i s Miloševićem i s Britancima, a najnovije pokrovitelje našla je u Rusima i Turcima.

Slovenska žica na hrvatskom teritoriju uz rječicu Čabranku navodno je zaštitila od bliskoistočnih izbjeglica. No igra više nije (samo) lokalna. Popusti li granica na Egejskome moru, ni ona na Čabranki neće izdržati.

Obzirom na to da je globalni sukob istočnih (Rusija, Turska) i zapadnih (SAD, NATO, EU) poredaka počeo eskalirati i na Balkanu, slovenski doprinos guranju Hrvatske prema Istoku uopće nije bio upitan. Pitanje je bilo samo kako će to učiniti. Odgovor je stigao u jeku udruženoga srpsko-bošnjačkoga političkog požara protiv Hrvatske i Hrvata u BiH koji je potpaloj optužnicama za ratne zločine i uhićenjima u Orašju, s perspektivom da se proširi na cijeli zapovjedni vrh HV-a i HVO-a. Slovenija je počela razvijati žicu kraj Čabra, uz rječicu Čabranku u Gorskom kotaru. Da bi izazov bio veći, žicu je razvukla na neosporno hrvatskom teritoriju (na odavno utvrđenom dijelu kopnene hrvatsko-slovenske granice), prizivajući provokacijom odlučnu reakciju iz koje bi onda napravila međunarodni eksces. Kao, štiti se žicom od bliskoistočnih izbjeglica i migranata. Možda bi bilo pretjerano zločesto pretpostaviti da se štiti od istih onih desetak migranata koji su tih dana (dogovorno) prošverceni u Hrvatsku preko granice s BiH?

Zato nije iznenađenje što je susret slovenskog ministra vanjskih poslova Karla Erjavca i hrvatskog ministra Davora Ive Stiera u Ljubljani, kad je o žici i granicama riječ, ostao bez rezultata, na zamrznutim pozicijama. Slovenija traži povratak Hrvatske u arbitražni proces povezan s razgraničenjem u Savudrijskoj vali/Piranskom zaljevu iz kojega je Hrvatska izišla (još Milanovićeva vlada) nakon što je dobila dokaze (audio-snime) kako slovenska strana pokušava potkupiti suce arbitre. Povratak u takav postupak za Hrvatsku nije opcija. A Slovenija ne želi maknuti žicu kraj Čabra, zbog čega ne samo što onečišćuje nego i relativizira dosad utvrđene kopnene granice. Nakon zajedničkih izjava dvaju ministara u uhu je ostala prilično samouvjerena Stierova najava da će i pitanje žice na granici kraj Čabra ‘biti riješeno uskoro’. To ‘uskoro’ u rješavanju slovensko-hrvatskih bilateralnih sporova može se tumačiti kao nastavak tradicije rješavanja naoko bilateralnog sporu uz medijatora koji je moćniji od onoga velikog igrača za čiji je račun Slovenija zapravo zametnula spor.

Popis pokušaja slovenske politike da Hrvatsku gurne na istočnu stranu respektabilan je iako su se pokrovitelji mijenjali. Još devedesetih slovensko partijsko-državno vodstvo na čelu s Milanom Kučanom imalo je dogovor s jugoslavensko-srpskim vodstvom na čelu sa Slobodanom Miloševićem o izlasku Slovenije iz bivšeg SFRJ-a, a o ostanku Hrvatske. Provedbu je spriječio EZ/EU, predvođen Njemačkom i uz potporu Vatikana, povezavši Sloveniju i Hrvatsku u međunarodnome državnom priznanju. Nakon toga, u ratnim i prvim poslijeratnim godinama devedesetih, Slovenija je bila ključni britanski igrač u konceptu postjugoslavenske asocijacije, najprije ekonomskih, a zatim i političke, prema modelu – SFRJ bez Slovenije plus Albanija. Plan je presjekao SAD, najprije poduprijevši hrvatske vojne operacije za oslobođenje okupiranih teritorija 1995., a zatim vojnom intervencijom poduprijevši neovisnost Kosova 1999.

Sljedećih deset godina Slovenija je za račun svoje i britanske politike razgraničenjem Savudrijske vale/Piranskog zaljeva provodila politički koncept zapadnog Balkana, blokiravši u ključnim trenucima hrvatski pristup NATO-u i poslije EU. Svaki put blokadu bi prekinuo SAD izravnim političkim intervencijama. Posljednji veliki pokušaj blokade pristupa Uniji dogodio se 2009., a blokada je otklonjena sporazumom o arbitraži (Kosor – Pahor) pod pokroviteljstvom SAD-a. Slovenci (a i mnogi drugi) uvjereni su, premda SAD to opovrgava, da su upravo američke službe i dostavile Hrvatskoj audio-snime koje dokazuju da je slovenska strana vodila akciju potkupljivanja arbitara. U najnovijoj epizodi Slovenci igraju igru oko granice pod visokim političkim pokroviteljstvom Rusije i Turske, koja destabilizira cijelu Uniju. Lokalni cilj opet je isti: gurnuti Hrvatsku prema Istoku. Napraviti od nje sabirni logor za migrante koje će pustiti Erdoğan ako obrana granica EU u Grčkoj ne izdrži pritisak. Problem ponovno može riješiti samo Washington. Tako se može tumačiti i Stierova najava da će problem biti riješen uskoro. Ali i objave slovenskog premijera Mire Cerara da se upravo telefonski čuo s Melanijom (Trump). Melania nije nevažna. Ali ni igra više nije (samo) lokalna. Popusti li granica na Egejskome moru, ni ona na Čabranki neće izdržati.